Christus Rex

Molite Krunicu svaki dan!


Bezgrješna je za vrijeme svog ukazanja 13. listopada 1917. u Fatimi rekla djeci: „Ja sam Gospa od Krunice. Nastavite moliti Krunicu svaki dan“. U svakom ukazanju u Fatimi Gospa je zahtijevala svakodnevnu molitvu Krunice za spasenje svijeta. Krunica je Marijin dar.

Nema sumnje da danas Gospa želi upotrijebiti Krunicu da nas spasi i da nas preplavi milostima. Shvatite da nije slučajno da je izabrala pojaviti se u Fatimi pod naslovom „Gospe od Krunice“. Kao da je povezala najvažnije događaje našega doba sa svetom Krunicom.

U osobnom dnevniku sv. Maksimilijana Kolbea nalazimo ovo poglavlje: „Toliko Krunica znači toliko spašenih duša. Škapular, Krunica i Čudotvorna medaljica – to su tri stvari koje se sama Bezgrješna udostojila ponuditi za spasenje čovječanstva“ – napisao je sveti Maksimilijan 1925. A u časopisu „Vitez Bezgrješne“ iz listopada iste godine je napisao: „Istina je da molitva Krunice nije obavezna pod kaznom grijeha, ali kakva se vrsta ljubavi ograničava na puke dužnosti, čije se zanemarivanje može vrlo lako pretvoriti u ozbiljan prijestup? Takav slijed događaja više bi nalikovao ropstvu nego djetinjoj ljubavi prema velikom nebeskom Ocu i najdražoj Majci. Ne, to ne bi bilo vrijedno nekoga tko ljubi Mariju! Onaj koji istinski ljubi Mariju traži priliku da joj što češće priđe, da što dulje ostane kod njezinih nogu (unutar ograničenja koja ima zbog dužnosti svog staleža). On joj povjerava sve svoje probleme i brige. Također on sam, koliko mu snage dopuštaju, razmatra i djeluje tako da Marijina djela teku na najbolji mogući način, da se Njezino kraljevstvo širi u dušama svih onih koji sada žive i koji će živjeti, poznanika ili stranaca, prijatelja ili neprijatelja, rođaka, sugrađana, zemljaka ili stranaca, katolika ili nekatolika. To su njegova nastojanja, njegove želje, za taj se cilj trudi. A gdje će netko naći svjetlo koje treba da bi znao kada i kako djelovati, ako ne uz njezine noge? Može li se negdje drugdje crpsti snaga za tako uzvišeni zadatak? „Oče naš...“, „Zdravo Marijo...“ U ožalošćena srca kapa utješni melem, u očajne duše opet sija zraka nade. Siromašni, oni koje je zadesila nedaća, oni koji se savijaju pod teretom briga, nedaća i križeva, sada sve više i jasnije i preciznije osjećaju da nisu siročad, da imaju Majku koja zna sve njihove žalosti, koja ima suosjećanja za njih, koja ih tješi i koja im dolazi u pomoć.

Oni osjećaju da moraju još malo trpjeti, ali da će onda stići nagrada, nagrada koja je vječna i beskrajna. Oni shvaćaju da čak vrijedi trpjeti u ovom kratkom životu da bi se izbrisali grijesi koje su počinili i da bi dokazali svoju ljubav prema Bogu. Oni shvaćaju da trpljenje pročišćava dušu kao što to vatra čini sa zlatom, jer se duša odvaja od prolaznih iluzija koje svijet naziva srećom, i uzdiže se sve više i više, neizmjerno više i više, k izvoru sve radosti, Bogu. Oni shvaćaju da duša može jedino počivati u Njemu, dok je sve ostalo daleko premalo...“. Moliti svetu Krunicu je kao da Gospi priredimo srdačni doček, dopuštajući joj da uđe i da se zadrži u našim jadnim dušama. Trebali bismo biti čisti i revni poput djevičanskog Apostola, onoga kojeg je Isus ljubio, sv. Ivana Evanđelista, koji je „uzeo Mariju k sebi“ (Ivan 19, 27). Lucija iz Fatime nas uvjerava da bi nam u ovom svijetu prepunom problema „kada bi svi molili Krunicu svaki dan, Gospa postigla čudotvorne milosti“. Kada je sv. Maksimilijan Kolbe bio u koncentracijskom logoru u Auschwitzu i ponudio svoju smrt umjesto smrti jednog oca obitelji, bio je zadržan u tamnici za izgladnjivanje, čineći od nje novu kršćansku katakombu, koja je odjekivala molitvama Gospi koje su bile očaravajuće lijepe: „Tu dolje više nije bilo kao u tamnici za izgladnjivanje“, napisao je jedan od čuvara. „Bilo je kao da se spuštaš u kriptu crkve u kojoj su ti nesretni ljudi zatvoreni, mogao si ih čuti kako glasno mole svaki dan. Čuli su se Krunica i himni, a osuđeni ljudi iz susjednih ćelija bi im se pridružili. Svaki puta kada bi se tamo spuštao, žarke molitve i himni Djevici Mariji bi odjekivali podzemnim prostorom. Započinjao bi ih otac Maksimilijan Kolbe, a drugi bi odgovarali...“


Izvor: Knight of the Immaculate, rujan / listopad 2017.

Arhiva bloga

Glasnik: