ponedjeljak, 3. srpnja 2017.

Blagdan sv. Ladislava - obveze državnih vladara


Danas slavimo sv. Ladislava, kralja i ispovjednika, glavnog zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije. To je sv. Ladislav zaslužio biti zato što je osnovao Zagrebačku biskupiju. O njegovom životu ne znamo toliko opširno kao o svecima novijeg doba, no ono prvo i najvažnije što trebamo istaknuti jest da se on kao vladar brinuo za očuvanje, utvrđivanje, širenje vjere i kršćanskog morala u zemljama kojima je upravljao. Kršćansko društvo je pojam koji je u sebi vrlo bremenit. Kršćanska civilizacija – to znači jedan cjelokupni društveni poredak, na svim razinama društva, koji živi prema kršćanskim načelima. Od same osnovne jedinice – obitelji, preko društvenih ustanova, škola, sveučilišta, do upravljačkih struktura – sabora, vladara, pravnog poretka, sve treba biti prožeto kršćanskim duhom. To je nešto što je samorazumljivo – ako razmišljamo kršćanski, ako uzimamo k srcu ono temeljno načelo, da Krist treba biti sve u svemu, tada nikakva druga vizija ovoga svijeta ne može uopće doći u obzir. Krist je kralj, on je glava svemu stvorenomu. Zato se sve treba njemu suobličiti, svaki segment privatnog i društvenog života – on treba biti sve u svemu, on mora biti glava i temelj svemu.

Gospodin je nakon svojeg uskrsnuća dao nalog svojim apostolima: idite po svem svijetu, učinite sve narode mojim učenicima. Dao je svojim učenicima zadaću da učine njegovim ne samo pojedinačne ljudske duše, nego cijele narode, sve ono ljudsko što postoji na ovome svijetu, svaki oblik društvenog života. Apostoli su krenuli, ljudski gledano, od male skupine entuzijasta za Kristov nauk, ali nadahnuti i vođeni Duhom Svetim uspjeli su proširiti taj oganj vjere po cijelome svijetu. Svjedočanstvo života, kao i krvi nebrojenih kršćana, proizveo je snagom Božje milosti obraćenje brojnih duša, ne samo pojedinaca, nego upravo naroda. Nakon stoljeća progona, dogodilo se jedno veliko čudo da je kršćanstvo priznato ne samo kao slobodna, nego i kao službena religija u Rimskome Carstvu, i potom po gotovo cijelome tadašnjem poznatom svijetu. Krst su primili vladari naroda, a po njima i njihovi podanici i cijeli puk. To je bio put evangelizacije – obratiti one koji imaju moć privesti u Kristovu Crkvu druge, koji imaju utjecaja na ljudske duše, na mnoštvo. I tako je u 4. st. stvoreno kršćansko društvo, poredak, civilizacija, koja je trajala, mogli bismo reći, oko tisućljeće i pol. Javljala su se svako malo krivovjerja po kojima je đavao želio taj poredak potkopati, ali načela kako treba biti uređeno ljudsko društvo su za svakog istinskog krščanina bila jasna.

Sastavni i neodvojivi dio kršćanskog poretka bili su vladari, kraljevi, koji su svojom vlašću brinuli za dobro svoga naroda. Sv. Ladislav je jedan od njih. On je utemeljitelj Zagrebačke biskupije. Iako nije iz hrvatske narodne loze, brinuo je ne samo za vremenito, nego prije svega za duhovno dobro povjerenog mu naroda, gdje je bitno prvenstveno ono da smo kršćani, da smo Kristovi učenici, koji zajedno putuju, bore se na ovoj zemlji da bi došli u nebesku domovinu. Zato je zadaća vladara i svakog javnog službenika kojemu je povjereno voditi narod da to čine promičući sve ono što vodi ostvarenju te svrhe, a sprečavajući ono što vodi krivim putem. Da bismo postigli vječni život, trebamo čuvati Božje zapovijedi. Trebamo čuvati vjeru i živjeti čestito, tako da Božju milost koju primamo kao nezasluženi Božji dar, mognemo očuvati za vječnost. A krivim putem, putem propasti, možemo krenuti ako se odvratimo od Božjih zapovijedi, ako se odmetnemo od vjere i stanemo živjeti nečisto, nemoralno. Državni vladari zato trebaju tako urediti društveni poredak da on vodi i potiče prema spasenju, a sprečava i kažnjava svaki grijeh i nemoral koji vode prema propasti. To znači da država svoje zakone mora urediti tako da oni priznavaju i štite katoličku vjeru. Država ne može na bilo koji način poticati krive religije jer one vode prema propasti. Ona mora ispovijedati da je katolička vjera prava i zato službena – tu joj čast država mora dati poticanjem katoličkog bogoštovlja, svetkovanja blagdana, katoličkog vjeronauka; a s druge strane ne smije potpomagati ni materijalno ni moralno druge religije, i dapače treba ograničavati njihovu promidžbu jer one ne vode prema spasenju. Kao drugo, državni zakoni moraju štititi javni i privatni moral. To znači da država ne smije dopuštati one stvari koje su protivne kršćanskom moralu. Država nikako ne smije dopuštati pobačaj koji je ubojstvo, ne smije dopuštati one metode koje su protivne svrhama braka, kao što su kontracepcija, umjetna oplodnja, sterilizacija, ne smije dopuštati poligamiju ili izjednačavati brak s protunaravnim sklonostima. Protiv svega toga država se treba najodlučnije boriti. Ona treba imati čvrsti autoritet koji neće dopuštati da se šire laži i zablude kojima se potkopava nacionalni, društveni, kulturni, moralni identitet naroda.

To je ideal kršćanskog poretka kojemu treba težiti uvijek i svugdje, neovisno o tome što se možda nekada ili danas čini da je on teško ostvariv. Vidimo u kakvom vremenu i prilikama živimo. Nedavno smo obilježili dan hrvatske državnosti. Hrvatski je narod nakon više stoljeća ponovno stekao svoju državu, no pitanje je kakva je ta država. Je li ona kršćanska ili je utemeljena na nekim drugim načelima? Sasvim je jasno iz ustava i zakona da ova sadašnja država nije kršćanska jer ona ne ostvaruje gotovo ništa od svega navedenoga. To je država utemeljena na načelima francuske revolucije, koja je označila upravo prekid s razdobljem kršćanskog društva. Tzv. prosvjetiteljstvo i njegov izdanak – francuska revolucija, odbacuju načelo da Kristov zakon treba biti vrhovno mjerilo države i društva. Naprotiv, društvo treba po njima osloboditi od tih načela, ono treba biti sekularno, što znači indiferentističko, u kojemu će svaka religija imati ista prava, u kojemu će za grijeh i bezakonje biti omogućena ista prava kao za kršćanski moral. Hrvatska država favorizira sve religije, dapače u njoj ima duboke korijene i bezbožna ideologija komunizma, slobodno se širi svaka vrsta bogohulstva i izrugivanja katoličke vjere, naša država dopušta i pobačaj i sve vrste nemorala. Živimo u jednoj dekadentnoj civilizaciji koja se svakim danom sve više udaljava od Boga. Upravo prije nekoliko dana je u Njemačkoj, koja je nekoć bila kolijevka i utvrda kršćanstva, izglasan zakon kojime se s naravnim, kršćanskim brakom izjednačavaju tzv. homoseksualni brakovi. To je samo dno dekadencije koje vodi današnju Europu u propast. Zato trebamo jake, odlučne, kršćanske vođe, državnike koji će izgraditi katoličku Hrvatsku. Jer uzalud nam država koja vodi propasti. Trebamo društvo uređeno na katoličkim načelima u kojima se neće moći birati između dobra i zla. Mi možemo i smijemo birati samo dobro. Molimo zato Gospodina da podigne u našem narodu ponovno vođe koji će upravljati tijekom ovoga svijeta – kao što govori zborna molitva današnje IV. Nedjelje nakon Duhova, koje se spominjemo – u miru i da bi Crkva mogla služiti svome Gospodinu u miru; a istinsku pravdu i mir možemo pronaći samo u Kristu, kralju svega svijeta, kojemu neka je svaka čast i hvala. Amen.

p. Marko Tilošanec

(Propovijed održana u Zagrebu, 2. srpnja 2017.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.