Christus Rex

Pitanje papinskog krivovjerja (IV.)


Nakon pažljivog definiranja pojmova, osvrnut ćemo se na bitno pitanje: može li Kristov namjesnik biti krivovjernik u pravom smislu te riječi?


IV. dio: O Papi i krivovjerju

Definicija krivovjerja (hereze)

Krivovjerje treba prvo shvatiti kao moralno loš ljudski čin, drugim riječima – grijeh. Ali, kao i čin vjere kojoj je protivan, taj čin je složen, jer istodobno ovisi o razumu i volji. Utoliko što slijedi iz razuma, taj čin je zabluda, koja se može dogoditi na dva načina: čisto i jednostavno nijekanje ili samo sumnja. Utoliko što slijedi iz volje, taj čin je odbijanje da se dâ razumska potpora istini koju se niječe ili u koju se sumnja.

Okorjelost (ustrajnost) ili zabluda

Postoje dvije vrste odbijanja, ovisno o tome postoji li krivica ili ne. Do krivovjerja dolazi posebno kada postoji dobrovoljno odbijanje, s punom svješću o upravo jednostavnoj činjenici da istine koje se niječu ili u koje se sumnja predlažu crkvene vlasti, a ne (svijest) o dodatnoj činjenici da crkvene vlasti predstavljaju Božju vlast i stoga moralno obvezuju. S obzirom na ovu drugu činjenicu, pristanak ne definira krivovjerje kao takvo, nego ukoliko postoji krivica. Ta krivnja je jednaka ustrajnosti, drugim riječima, odbacivanju predmeta vjere ukoliko se, po mišljenju osobe koja ga odbija, čini jasno obaveznim jer ga predlaže vlast zakonitog Božjeg predstavnika, u ovom slučaju Učiteljstvo Crkve.


Odbacivanje bez krivnje se događa, s druge strane, kada netko bez svoje krivnje ne zna da ga crkveno Učiteljstvo na to obvezuje jer ono predstavlja božanski autoritet. Iz toga slijedi da se okorjelost (ustrajnost) tiče izravno nutarnjeg čina krivovjerja, koji je čin prianjanja uz zabludu.

Formalno ili materijalno

Na razini vanjskog čina, koji je čin ispovijedanja istine ili zablude, jednostavno odbijanje (s krivnjom ili bez nje) ispovijedati istinu koju predlaže Učiteljstvo već je dovoljno za specifičnu definiciju krivovjerja. Prema tome, kada označujemo krivovjerje govoreći da je ono formalno ili materijalno, ovisno o tome uključuje li ustrajnost ili ne, ta razlika se odnosi samo na nutarnji čin krivovjerja.

Čin krivovjerja ili krivovjerna tvrdnja?

Na razini vanjskog čina, odbacivanje vlasti crkvenog Učiteljstva već odgovara tzv. krivovjerju u pravom smislu riječi, bez obzira na to kakav može biti slučaj s obzirom na moguću ustrajnost na razini unutarnjeg čina. Ova ustrajnost se očituje u izvanjskom području kada mjerodavna vlast intervenira obvezujući dotičnu stranku na ispravak, a ona s punim znanjem o činjenicama taj ispravak odbija izvršiti. Pojam krivovjerja označava, kao drugo, i po analogiji atribucije, doktrinarnu vrijednost izjave kojoj se iskazuje protivnost i izjave koja se suprotstavlja katoličkoj dogmi. Iz ove perspektive, kako bi se odredilo krivovjerje, potrebno je i dovoljno primjeniti jednostavna pravila formalne logike. Određivanje se nameće automatski, htjeli mi to ili ne, ali ono vrijedi za spekulativne izričaje, jednostavnu doslovnu izjavu, neovisno od osobe koja je izgovara.

Tajno, javno ili notorno krivovjerje

S druge strane, ako vanjsko krivovjerje u prvom smislu shvaćamo kao moralno loš ljudski čin, ono se kao takvo razlikuje od unutarnjeg krivovjerja, koje uopće nije očigledno. Ono se izražava znakovima (riječima, činima, propustima), čak i ako ih nitko ne primjećuje. Ponekad je tajno, ponekad javno, a ponekad notorno. Ako je iskaz poznat malom broju diskretnih svjedoka, krivovjerje se naziva tajnim. Ako je poznat većini ljudi, onda je javno. Notornost je opet nešto drugo, jer je pravnog reda te odgovara višem stupnju znanja javnosti. Pravna notornost proizlazi iz pravne odredbe koju donosi vlast (npr., sudske presude koja je donesena u pitanju o kojemu se sudilo ili priznanjem prestupnika pred sudištem).

Do notornosti dolazi kada je djelo izvršeno u takvim okolnostima da se nikako ne može sakriti te ga ne može ispričati nikakva pravna istančanost, kao npr., flagrantni delikt (prijestup protiv zakona) (usp. Raoul Naz, "Délit", Dictionnaire de droit canonique (Letouzey 1949.), 4: 1087.-1088.). Notorno krivovjerje, dakle, nije krivovjerje za koje svatko zna. To je vrsta krivovjerja koje proizlazi iz činâ koje hijerarhijska crkvena vlast pravno proglašava kao nespojive s općim dobrom katoličkog društva. U strogo pravnom smislu, govorimo samo o tajnom ili notornom krivovjerju, a pojam javnog krivovjerja se svodi na tajno krivovjerje. U tom pravnom smislu (a to je smisao koji se primjenjuje u kanonskom pravu), svaki vanjski čin kojega vlast nije registrirala je tajan.

Nepogrešivost i krivovjerje

Nakon što smo naveli te razlike i pojašnjenja, pokušajmo formulirati problem koji je pred nama: može li papa upasti u krivovjerje? Papa je čovjek pozvan od Boga obnašati vrhovnu i opću vlast upravljanja (a time i Učiteljstva ili službe poučavanja) nad cijelom Crkvom. Kao čovjek, on je i dalje, kao i svi njegovi bližnji, podložan pogrešci. Da ne bi bio podložan pogrešci, neophodno je da mu Bog dâ izričito jamstvo, određujući granice unutar kojih će uživati ovu nepogrešivost; a to osiguranje je Bog dao u ograničenim okolnostima, izvan kojih nema razloga reći da je Papa nepogrešiv. Točnije, bilo koji i svaki način izvršavanja njegove funkcije, ne spada u te granice, nego samo jedna vrsta određenih čina, čije se izvršavanje može jasno prepoznati pomoću mjerila locutio ex cathedra (govor s učiteljske stolice, autoritativno).

Svi teolozi priznaju da izvan tih granica papa nije nepogrešiv, iako su neki od njih otišli tako daleko da tvrde da bi bio nepogrešiv u redovnom djelovanju. (Za daljnje čitanje, vidi Jean-Baptiste Franzelin, De divina traditione (4. izdanje 1896.), teza 12., dodatak 1., načelo 7 i zaključci, str. 118-141.; Dublanchy "Infaillibilité du Pape", Dictionnaire de Théologie .. Catholique, col. 1711-1712; Straub, De Ecclesia, br. 968 sl.; i Lucien Choupin, SJ, Valeur des décisions doctrinales et disciplinaires du Saint-Siège (Paris, Beauchesne, 1913.), str 87-92).. Uzmite u obzir i riječi dominikanskog teologa p. Thomasa Pèguesa koje navodi Choupin, op. cit., str. 55.

,,Moglo bi biti, strogo gledano, moguće da je to učenje podložno pogrešci. Imamo tisuću razloga vjerovati da nije tako. Vjerojatno nikad nije bilo i moralno je sigurno da nikada neće biti. No, apsolutno bi moglo biti, u smislu da Bog za to ne daje jamstvo onako kako On to čini za učenje koje je formulirano na način definicije.

Do koje točke papa može pogriješiti?

Stoga nije proturječno da bi papa osobno mogao biti u zabludi, pa i u obavljanju svoje službe, pa čak i do točke krivovjerja. No, ovaj zaključak se izvodi na sveopćoj razini, koja je razina čiste mogućnosti, to jest, kompatibilnosti apstraktnih pojmova; to se ne odnosi na stvarne opasnosti u činjeničnim pitanjima, ili na veću ili manju vjerojatnost, a još manje na učestalost. Prema tome, iako može biti nesumnjiv, ovaj zaključak ne bi bilo jednak (barem ne još) izjavi da je papa Franjo krivovjeran.

Papa može pogriješiti najmanje do točke materijalnog krivovjerja: nijedan teolog to ne osporava. Pitanje o kojemu se raspravlja nije bi li on mogao pasti tako daleko kao što je formalno krivovjerje s okorjelošću. U stvari, prijelaz iz materijalnog krivovjerja u formalno krivovjerje ovisi kao takav o unutarnjem području i ne može se provjeriti. Jedino bitno pitanje je ono što se može dogoditi u vanjskom području. Iz ove je perspektive jasno da Papa može pasti u tajno krivovjerje: ne samo u privatno krivovjerje, nego čak i u javno.

Može li Papa pasti u notorno krivovjerje?

S druge strane, ako govorimo o notornom krivovjerju, očito je da to nije moguće za vrijeme njegova života: notorno krivovjerje je zapravo krivovjerje koje proglašava mjerodavni poglavar, a budući da papa nema mjerodavnog ovdje na zemlji, nitko nije mjerodavan kanonski proglasiti njegovo krivovjerje. Sa strogo kanonskog gledišta, dakle, za vrijeme njegova života papa bi mogao pasti samo u tajno krivovjerje. Nakon njegove smrti, njegovo krivovjerje očito može proglasiti njegov nasljednik i time bi postalo notorno. No, to nam ne daje pravo reći da bi papa mogao pasti u notorno krivovjerje, jer bi se po definiciji taj pad mogao dogoditi samo tijekom njegovog života.

To nam samo dopušta reći da bi papa mogao biti osuđen posthumno, samo da nas taj izraz ne zavara, budući da preminuli papa više nije papa. U stvari, ta osuda se strogo uzevši ne odnosi na njegovu osobu, nego na njegove izjave: krivovjerje je notorno, ali to je tako, ako se ono ne shvaća u prvom smislu, kao moralni čin osobe, nego u drugom smislu, kao doktrinarni opis izjave.

p. Roger-Thomas Calmel, OP, koji je raspravljao o pitanju modernog papinskog krivovjerja

Slučajevi prije i poslije Drugog vatikanskog sabora

Kao i za ono što se zapravo dogodilo, odgovor je dvojak, ovisno o tome radi li se o prošlim činjenicama iz razdoblja prije Drugog vatikanskog sabora ili o činjenicama iz razdoblja koje je započeto Drugim vatikanskim saborom. U prvom slučaju, jedino je papa Honorije posthumno osuđen, ne strogo gledano kao krivovjernik, nego u smislu promicanja krivovjerja. S druge strane, njegovi nasljednici, sv. Agaton i sv. Lav II., nikada nisu proglasili Honorijevo posthumno svrgnuće, kojega nikada nakon toga nisu prestali smatrati zakonitim papom. (Za iscrpniju raspravu, pogledajte članak Une crise sans précédents“ koji se pojavio u časopisu Institut Universitaire saint Pie X, Vu de haut 14 (jesen 2008.), str. 78-95).

Kada govorimo o sadašnjem razdoblju, nije bilo kanonske izjave koja bi pravno proglasila notornost onoga što bi moglo biti krivovjerje koncilskih papa. Možemo li ipak govoriti o tajnom krivovjerju? Izvan sumnje je barem to da je stav ovih papa u skladu s pretpostavkama liberalizma i modernizma, koje je učiteljstvo osudilo, i da se ti pape priklanjaju krivovjerju, ukoliko propovijedaju i stavljaju u praksu učenja II. vatikanskog sabora i provode sve reforme koje iz njega proizlaze.

Moderni teolozi govore da je papinsko krivovjerje nemoguće

To je razlog zbog kojega, s obzirom na očito jednoglasne izjave teologa modernog doba (koji smatraju papinsko krivovjerje nevjerojatnim), prvo odgovaramo da njihovo mišljenje ne poriče da bi papa mogao pasti u krivovjerje; ono poriče da bi mogao pasti u formalno i javno krivovjerje, čak i ako ne bi bilo notorno. Drugo, odgovaramo da je teološka tradicija pogrešiva i podložna reformi čak i ako je privremeno jednoglasna, budući da nije konstantna. Na primjer, s obzirom na pitanja skolastičkih teologa koji su svi jednoglasno smatrali da je materija sakramenta svetog Reda bila predaja posuđa, Franzelin komentira (nav. dj.., teza 17., br. 360-362):

,,Čak i ako se može dokazati da je privremeno postojala suglasnost, ona nije bila konstantna i, kao što smo rekli, to je argument zahvaljujući kojemu dokazujemo da se takva suglasnost, ako postoji, ne odnosi na čvrsti i određeni način razmišljanja (avis), nego na mišljenje.

Epizoda kroz koju smo prolazili tijekom pedeset godina, dakle, mogla je dovesti teologe do preispitivanja i bistrenja stajališta koje se slijedilo od šesnaestog stoljeća. Ovo tim više što je jedan od njih, p. Dublanchy (nav. dj.), zaključio vrlo odmjerenim riječima: ,,Ovo mišljenje vrijedi koliko i razlozi koji ga podržavaju; ali ono nipošto nije zajamčeno od strane Crkve, niti su ga usvojili teolozi kao cjelina. Jasno smo vidjeli da i u vrijeme I. vatikanskog sabora mons. Zinelli, kojega je isto tako naveo netko tko je postavljao prigovor, ništa ne potvrđuje kategorički. Smatrajući najviše vjerojatnim to da papa nikada neće pasti u krivovjerje, odmah dodaje da, čak i ako bi Bog to dopustio, On ne bi ostavio svoju Crkvu bez obrane i na milost i nemilost toj tiraniji.

Što se tiče argumenta iz razloga koji se smatra da podržava to mišljenje, odgovaramo da čak i ako bi apsolutna osobna nepogrešivost bila poželjna za vršenje službe, to bi bio samo razlog prikladnosti. Takva povlastica nije uključena u obećanje papinske nepogrešivosti, koja se odnosi samo na službu; osim toga, objava ne kaže ništa o tome. Zdrav razum nas čak i navodi na mišljenje da ova nepogrešivost nije nužno potrebna: netko tko pokušava dokazati previše, ne dokazuje ništa, a izložili bismo se opasnosti omalovažavanja nepogrešivosti pokušavajući ju proširiti izvan njenih granica. Stoga ostaje mogućnost da Papa može osobno griješiti u vjeri, iako njegova služba nikad neće biti na svečani način uključena u službu krivovjerja.

Nedavni pape i krivovjerja

Događaji koji su uslijedili nakon II. vatikanskoga sabora, usput rečeno, to dovoljno pokazuju. Ovdje donosimo analizu p. Rogera-Thomasa Calmela, uzetu iz njegova neobjavljenog rukopisa iz 1973. ,,L'Église plus grande que le Pape (Crkva veća od Pape), koji je sačuvan u osobnim arhivama nadbiskupa Lefebvrea u Bogosloviji sv. Pija X. u Ecôneu.

,,Povlastica nepogrešivosti uvijek će sačuvati Papu da formalno mijenja vjeru. No, čak i bez formalnih promjena, pokušaji [da ih se poduzme] ili čîni sudioništva ili kukavičluka mogu ići vrlo daleko i postati vrlo okrutno iskušenje za svetu Crkvu. Modernistički sustav, točnije modernistički aparat i postupci, nude Papi potpuno novu prigodu za grijeh: mogućnost izbjegavanja njegovog poslanja koje mu se nikad prije nije nudilo. Nakon što je prihvaćeno dvostruko modernističko načelo: prvo, sveopća reforma, posebno u slučaju liturgije, u ime neke pastoralne otvorenosti prema suvremenom svijetu; drugo, odricanje od redovne, definirane vlasti u korist lažnih, prolaznih, anonimnih vrsta vlasti koje su tipične za različite oblike kolegijalnosti – ukratko, jednom kad je dvostruko načelo modernizma prodrlo u Crkvu, slijedi ova destruktivna posljedica: apostolska tradicija u pitanjima nauka, morala i bogoštovlja se neutralizira, iako se ne ukida – a da ne postoji potreba da Papa službeno i javno porekne cijelu tradiciju i proglasi otpadništvo.

Što se tiče argumenata koji bi citirali povijest kao svoj autoritet, odgovaramo da, svakako, nijedan papa nikada nije pao u notorno krivovjerje, ali su ipak neki pape pristajali uz krivovjerja, a neki to još uvijek čine. A jedan od njih je bio osuđen posthumno kao "favens haeresim".

S obzirom na izjave teologa iz Srednjeg vijeka, koji smatraju papinsko krivovjerje vjerojatnim, iako ti teolozi misle da Papa može pasti ne samo u materijalno krivovjerje, nego čak i formalno i javno krivovjerje, moramo navesti da oni ipak ne tvrde da bi papinsko krivovjerje bilo notorno.

Što se tiče povijesnih činjenica koje navode ti teolozi, one dokazuju najviše da papa može biti materijalno krivovjernim i javno pristajati uz krivovjerje, ali ne i da bi trebao biti i formalno krivovjernim na notorni način.

p. Jean-Michel Gleize

U sljedećem dijelu serije istražujemo cjelovitije slučaj pape Franje.

Arhiva bloga

Glasnik: