Christus Rex

Katoličke smjernice za hodanje


Kada je dopušteno i razborito s nekim ,,izlaziti“? To se pitanje u našem današnjem društvu može činiti smiješnim, no ono je još uvijek ozbiljno.

Savjet za mlade

Postoje li okolnosti kada nije dopušteno s nekim ,,izlaziti“ ili ,,hodati“? Tu postoje određena pravila jer kod takvog druženja postoje određene opasnosti – opasnosti za čistoću kojih se, radi slabosti naše ljudske naravi zbog istočnoga grijeha, moramo čuvati. Pokušat ćemo u ovom malom izlaganju dati neka pravila glede hodanja kao i neke savjete kako izbjeći grešne prigode.

Definicija pojmova

Pod izlascima mislimo na redovito, često, isključivo druženje između dvije osobe suprotna spola. Tako kada mladić jednom ili dva puta tjedno kroz dulje razdoblje izvodi djevojku van, jasno je da se usredotočio na nju i da ona prihvaća tu činjenicu. Oni izlaze, htjeli to priznati ili ne.

Prije nego utvrdimo ikakvo moralno načelo, moramo razmotriti dvije stvari:

Prva je da je svrha redovitih izlazaka ženidba. To ne znači da će se dvije osobe koje hodaju nužno vjenčati. Čak i ako se razdoblje hodanja ne zaključi ženidbom zbog spoznaje da to za njih ne dolazi u obzir, ipak je bila prisutna nakana da se ispita ili dođe do te spoznaje. Tako kod hodanja nikada ne smije biti isključena predodžba o mogućoj ženidbe jer se to čini da bi se otkrilo je li ženidba moguća.

Druga stvar koju treba upamtiti je da zbog ljudske naravi kod redovitih izlazaka postoje mnoge opasnosti. Bog je stavio u muškarce i u žene sklonost za brak u pogledu rađanja. Ta sklonost im treba pomoći da u pravim i povoljnim okolnostima uđu u brak, gdje će se ona moći kreposno ispuniti, tj. u skladu s Božjim planom za širenje ljudskog roda. Ali jasno je da naše sklonosti ne mogu prepoznati Božji plan. Tu leži opasnost, utoliko što ih njihova sklonost izlaženju ili ozbiljnom hodanju može navesti da čine ono što im njihov razum i vjera kažu da je zakonito jedino u braku. To se zove grješna prilika. Ta opasnost ili prilika može biti zakonito dopuštena sve dok je se može umanjiti duhovnim i praktičnim sredstvima i sve dok se vodi računa o glavnoj svrsi hodanja, tj. da se otkrije je li ženidba moguća i sve dok je mogućnost ženidbe razumna i zakonita. Kada je ženidba nezakonita, nemoguća ili uopće ne dolazi u obzir, tada nema moralnog opravdanja za hodanje jer nema razloga koji bi opravdao da se netko izlaže intrinzičnim opasnostima takve veze.

Iz ovih dvaju načela možemo zaključiti:

    1. Hodanje je dopušteno: samo kada obje osobe mogu sklopiti valjanu ženidbu. Stoga je svim valjano vjenčanim ljudima, bilo da žive sa svojim supružnikom ili ne (dok god je supružnik živ), prema naravnom zakonu zabranjeno izlaziti ili hodati s ikim tko nije njihov supružnik.

    Postoje mnogi primjeri ozbiljnog kršenja tog
    naravnog zakona. Oženjeni poslodavac koji redovito izlazi s određenom ženom, recimo svojom tajnicom, na društvena događanja, ima duge sastanke s njom, daje joj do znanja koliko misli na nju i koliko ju ,,treba“, druži se s njom na način protivan Božjem zakonu. Oženjeni muškarac koji zbog posla često putuje izvan grada i ima „prijateljicu“ u jednom od tih gradova u koji često odlazi. Oženjeni liječnik ili odvjetnik koji se služi svojim uslugama prema određenoj klijentici da bi je redovito izvodio na večeru ili predstavu te se još k provodi radne sate s njom zbog prijateljstva, zavarava se i ozbiljno griješi. Udana žena koja dopušta prijatelju muškarcu da je redovito zove kada je kod kuće, provodi sate s njim, rado prima njegovu pažnju i iskazuje privrženost, kriva je za nevjeru i prije nego se dogodi ikakav preljubnički čin. Jer zabranjeno je za oženjene osobe s bilo kime izlaziti, a zabranjeno je i težak je grijeh za slobodne osobe izlaziti s oženjenom osobom.

    2. Hodanje je nedopušteno za razvedene, ali valjano oženjene kršćane. Razlog je isti kao gore navedeni, odnosno činjenica da su valjano oženjene osobe vezane čitav život za svog supružnika, pa i onda kada žive rastavljeno. Rastava ne poništava valjanu ženidbu. Samo smrt može razriješiti valjanu ženidbu.

    3. Razvedene ili rastavljene osobe koje imaju sumnje o valjanosti svog prvog braka ne smiju se upuštati u hodanje:

      3. 1. Dok ne saznaju od mjerodavnih autoriteta je li njihov prvi brak bio valjan ili nevaljan;

      3. 2. I dok od nekog autoriteta (osim samih sebe) ne dobiju mišljenje da se njihov prvi brak može proglasiti nevaljanim. I dok njihov brak mjerodavne crkvene vlasti ne proglase nevaljanim, oni se moraju smatrati oženjenima, budući da je prema crkvenom pravu pretpostavka uvijek u korist valjanosti braka. To je načelo moralnoga zakona koje govori da se ne može djelovati u stanju sumnje oko toga je li neki čin dopušten ili ne. Činiti to značilo bi prihvatiti odgovornost za moguće počinjeno zlo. Ako je pak prvi brak sigurno nevaljan  u slučaju katolika čija je prva ženidba bila građanska, a ne pred svećenikom  onda je hodanje dopušteno. Ipak, tu se treba vježbati u strpljivosti prije mogućeg vjenčanja, odnosno čekati na proglašenje nevaljanosti.

    4. Hodanje je zakonito samo kada se razmišlja o braku kao prihvatljivoj perspektivi unutar razumnog roka. To načelo utemeljeno je na opasnostima povezanima s redovitim izlascima. Ako brak ne dolazi u obzir još godinama ili se na kraju donese odluka protiv braka s određenom djevojkom ili mladićem, nema dovoljno dobrog razloga da se ostane u opasnosti. Stoga hodanje ili izlasci moraju završiti. Postoje dva posebna slučaja kada se ovo načelo primjenjuje:

      4. 1. Prvo se primjenjuje na svu školsku djecu, bilo u osnovnoj ili srednjoj školi. Djeca i adolescenti koji ne mogu razmišljati o braku još nekoliko godina ili koji još dovoljno ne poznaju svoje strasti i sklonosti, stavljaju se u vrlo ozbiljne i opasne grešne prilike ako s nekim redovito izlaze. Roditelji i odgajatelji imaju dužnost podučavati i nadgledati svoju djecu i pomoći im razumjeti to načelo rano u životu i primijeniti ga. Roditelji koji ohrabruju svoju djecu na hodanje ili gledaju na to kao bezopasnu zaljubljenost ili koji smatraju to simpatičnim, stavljaju svoju djecu u ozbiljne grješne prilike i morat će pred Bogom odgovarati na sudnji dan. Pogrešno je tvrditi da djeca moraju rano početi izlaziti da bi imali sretan brak. Školski autoriteti podjednako su dužni upotrijebiti svoj utjecaj da bi spriječili takve aktivnosti. Teško bi grješili ako bi to poticali.

      4. 2. Zatim se to načelo primjenjuje na zrele osobe koje izlaze s određenom osobom već dulje vrijeme, ali su donijeli odluku da se s njome neće oženiti. Nema veze koji je razlog za takvu odluku, ali kada brak više ne dolazi u obzir, 
      hodanje mora prestati. Nije zakonito nastaviti hodati s nekim kada brak ne dolazi u obzir, samo da bi se sačuvao redoviti partner za izlaske i zabave. To je zasigurno prilika za grijeh i stoga sigurno grješno.

Oni koji su spremni, ali postoje određene vanjske okolnosti

A što je s onima koji se žele oženiti; primjerice par koji je zaručen pa opet moraju dugo čekati prije negoli se mogu oženiti? Recimo kada jedan od njih ima obavezu brinuti se o nesamostalnim i bolesnim roditeljima koji nemaju nikoga drugoga tko bi se za njih brinuo. Ili mladić koji je bez prihoda jer ima još dvije ili tri godine školovanja ili prakse u medicini ili nekom drugom zanimanju ili zanatu. U takvim slučajevima zakonito je hodati uz uvjet da su oboje spremni surađivati u upotrebi nadnaravnih sredstava da ostanu čisti dok čekaju sve te godine. Oni trebaju često primati sakramente i moraju izbjegavati situacije i bliskosti za koje znaju da će ih dovesti u iskušenje da teško sagriješe. Beskorisno je moliti se Bogu da ukloni prepreke za brak dok se živi u grijehu. Sjetite se da se Boga ne može izrugivati. Ponekad će par odgađati brak zbog budalastih razloga. Muškarac želi steći bogatstvo prije braka ili žena želi karijeru prije djece ili se dogovore da će čekati da si mogu priuštiti najbolju kuću i sve pogodnosti. To su svjetovni i budalasti razlozi, dvostruko zli u Božjim očima i sigurno nisu dobar razlog za produljivanje opasnosti hodanja.


Zaključak

Iako su ovo smjernice i jasna tradicionalna pravila
Katoličke Crkve, mnoge situacije iziskuju raspoznavanje na temelju određenih pojedinosti koji su jedinstvene za konkretne osobe. U tim slučajevima vjernike se potiče da ne uzimaju ove smjernice te ih „na silu“ prilagođavaju svojoj situaciji, već da dogovore sastanak sa svojim svećenikom koji im može dati jasno vodstvo za njihovu situaciju.

p. Jean Violette

Izvor: sspx.org; The Angelus, svibanj 1989.

Arhiva bloga

Glasnik: