Iz prijevoda Svetog pisma nadb. Ivana ev. Šarića,
1941. god.:
,,A sinovi Aronovi Nadab i Abiu uzeše svaki svoju
kadionicu i metnuše oganj u njih i prinesoše tako Gospodu ognjenu
žrtve nepristojnu, koju im on nije bio zapovjedio. Ali oganj izađe
od Gospoda i izgori ih. Tako umriješe pred Gospodom“
(Levitski zakonik 10, 1-2)
Komentar prevoditelja: Ognjena žrtva nepristojna u čemu
je bila, ne kazuje nam Sveto Pismo. Neki tumači misle, da su Nadab i
Abiu, najstariji sinovi Aronovi (2 Mojs 6,23) bili pijani pa metnuli
u kadionicu obični oganj ('tuđi oganj') mjesto posvećenog sa
žrtvenika. A to je bilo zabranjeno (2 Mojs 30,9). Ovom smrtnom
kaznom pokaza Bog, da je svet. On kazni one, koji mu se približuju
svetogrdno. On traži od onih, koji mu se približuju, tj. od
svećenika, točno i savjesno ispunjavanje obrednih propisa. Zato su
bili prekršitelji tih propisa tako strogo kažnjeni. Ujedno se ovdje
pokazuje pred narodom svemoćna slava Božja.
Naš komentar: Primjena ove pouke na sadašnje crkveno
stanje nije teška. Koliko se nedostojnosti i svetogrđa događa po
našim crkvama, ili bolje rečeno – u samom novom obredu koji je
upravo tako konstruriran da ta svetogrđa potiče ili dopušta?
Liturgijske rubrike su toliko labavo i laksno formulirane da u
konačnici gube značaj čvrstih propisa i upućuju svećenika na
'kreativnost' i odstupanje od normi. A tada se pomiču sve granice pa
dolazimo do zlouporaba kojima nema kraja. Mislimo li da će kazna za
sve te uvrede Bogu izostati, veoma se varamo. Svakodnevno pogoršanje
crkvene krize kao i otpada društva od Boga kojemu svjedočimo već
je dovoljni pokazatelj toga.
