Službeno priopćenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. o Amoris laetitia

“To je apostolska pobudnica pod nazivom Radost ljubavi, ali zbog nje plačemo.“ (Propovijed biskupa Fellaya u Puy-en-Velay, 10. travnja 2016.)

1. Među mnogim mišljenjima, objašnjenjima i komentarima koji su objavljeni na temu Amoris Laetitia, nedavno su se pojavile tri studije svećenika našeg Bratstva: “Amoris Laetitia: pobjeda subjektivizma” p. Matthiasa Gaudrona; “Kratki osvrt na 8. poglavlje Amoris laetitia” p. Jean-Michel Gleizea; i “Nakon Sinode: nerazrješivost stavljena u pitanje” p. Christiana Thouvenota. Generalna kuća odobrava te studije i daje im potpunu podršku. Oni skladno nadopunjuju jedan drugoga i daju jedan sveobuhvatni pogled na papinski dokument.

2. Stvari koje su se događale za vrijeme dvije sinode i okolnosti koje su ih okruživale već su podigle brojna pitanja. Na izvanrednom konzistoriju u veljači 2014. samo je kardinal Walter Kasper bio pozvan za određivanje teme Sinode, iako je već godinama poznat kao militantni pristaša ukinuća zabrane božanskog zakona što se tiče podjeljivanja Kristovog tijela javnim griješnicima. Privremeno izvješće (Relatio post disceptationem), objavljeno u listopadu 2014. za vrijeme Izvanredne Sinode, daje informacije koje nisu u suglasju s rezultatima rasprava. Zatim su u završno izvješće bile uključene određene teme koje nisu bile odobrene na Sinodi. Baš pred redovne sinode je papa objavio dva motuproprija koja se upravo bave temom Sinode i olakšavaju kanonske postupke za proglašenje poništenja braka. A povjerljivo pismo trinaest kardinala koji izražavaju svoje strahove u vezi ishoda Sinode javno je opisano kao „zavjera“.

3. Pitanjem koje se tiče dopuštanja razvedenima i „ponovno vjenčanim“ osobama primati Pričest Crkva se već nekoliko puta bavila, i tu su jasni odgovori čak nedavno ponovljeni.[1] Nova rasprava o crkvenom stalnom nauku i praksi je stoga jedino mogla biti štetna i zbunjujuća, umjesto da razjasni stvari. A to se i dogodilo.

4. U papinskom dokumentu očekujemo da ćemo naći jasno predstavljanje crkvenog učiteljskog nauka i kršćanskog načina života. No, kao što su drugi ispravno primijetili, Amoris laetitia je prije „traktat o psihologiji, pedagogiji, moralnoj i pastoralnoj teologiji i duhovnosti“. Crkva ima poslanje proglašavati nauk Isusa Krista bilo zgodno ili nezgodno i iz toga izvlačiti nužne zaključke, sve za dobrobit duša. Na njoj počiva dužnost podsjećati ljude na Božji zakon, a ne umanjivati ga ili objašnjavati kako on nije primjenjiv u nekim slučajevima. Crkva ima obavezu utvrđivati načela, čiju konkretnu primjenu ostavlja pastirima duša, ispovjednicima, također i savjesti koja je prosvijetljena vjerom, bližom normom ljudskih čina.

5. Dokument je na nekim mjestima iskvaren subjektivizmom i moralnim relativizmom jer se tražila pastoralna praksa utemeljena na milosrđu. Objektivna pravila su zamijenjena pojedinačnom savješću na protestantski način. Taj otrov se djelomično može pripisati personalizmu koji u pastoralnoj brizi o obiteljima više ne stavlja dar života i dobro obitelji na prvo i najvažnije mjesto, već osobno ostvarenje i duhovni razvoj supružnika. Na tu temu možemo još jednom žaliti obrtanje ciljeva braka kako je to ocrtano u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog sabora, obrtanje koje se ponovno može naći u Amoris laetitia. Takozvani „zakon stupnjevitosti“ okreće katolički moral naopako.

6. Posljedice Amoris laetitia već se pokazuju u Crkvi: jedan župnik, vršeći svoju dužnost, odbija podjeljivati Tijelo Kristovo javnim griješnicima, dok ih drugi poziva sve na svetu Pričest. Predsjednik Filipinske biskupske konferencije izjavio je da će Amoris laetitia odmah biti stavljena u praksu i da će stoga, u određenim slučajevima, razvedeni i „ponovno vjenčani“ primati Pričest.[2] Stvara se duboka podjela unutar episkopata i svetog kardinalskog zbora. Vjernici su zavedeni i zbunjeni; cijela Crkva pati zbog te pukotine. Stavljajući u pitanje čuvanje Božjih zapovijedi u svim slučajevima, osobito zapovijed bračne vjernosti, predaje se diktatima suvremene prakse i duhu vremena. U mnogim zemljama – na primjer Njemačkoj – ono što se zahtijeva po božanskom zakonu već je davno pogaženo. Umjesto da se stanje kakvo jest pokuša podići prema onome kako bi trebalo biti, oni spuštaju ono što treba biti na razinu onoga što jest; odnosno, slobodnom moralu modernista i progresivista. Katolici čiji su brakovi propali, ali koji s obzirom na danu situaciju kreposno i ponekad junački ostaju vjerni obećanju koje su dali pred oltarom, osjećaju se izdanima. To je dovoljno za plakati.

7. Mi ponizno, ali čvrsto, preklinjemo Svetog Oca da ponovno pregleda pobudnicu Amoris laetitia, posebno 8. poglavlje. Kao i s dokumentima II. vatikanskog, ono što je nejasno i dvosmisleno mora se protumačiti na jasan način, a ono što je u suprotnosti sa stalnim naukom i praksom Crkve mora biti povučeno, na slavu Božju, za dobrobit cijele Crkve i za spasenje duša, osobito onih koje su u opasnosti da budu zavedene varkom lažnog milosrđa.

Menzingen, 2. svibnja 2016.

Spomendan svetog Atanazija

[1] Usp. Apostolska pobudnica Familiaris Consortio (br. 84); Katekizam Katoličke crkve (br. 1650); Pismo Kongregacije za nauk vjere od 14. rujna 1994.; Deklaracija Papinskog vijeća za tumačenje zakonodavnih tekstova od 24. lipnja 2000.

[2] “To je određenje milosrđa, otvorenosti srca i duha koji ne treba zakon, ne čeka upute, niti čeka odgovor. To se mora i treba odmah dogoditi.“ Izjava Amoris laetitia u jubileju milosrđa, Katolička filipinska biskupska konferencija.