Francuski
povjesničar Taine morao se tijekom svojih povijesnih studija
pozabaviti pitanjem kako je bilo moguće da u Francuskoj, jedva sto
godina iza strašne one revolucije, opet vlada tako bujan katolički
život. Jednoga dana stavio je on u tom smislu upit nekom poznatom
redovničkom starješini jedne katoličke dobrotvorne ustanove. „Ja
ne razumijem“, reče mu Taine, „kako je jedva sto godina iza
sloma Crkve moglo biti opet u našoj zemlji sto i trideset tisuća
redovnika koji se posvećuju duhovnim i tjelesnim potrebama puka?“
Poglavar ga je odveo nato u kapelu ustanove i pokazao prstom na
svetohranište uz riječi: „Ovdje je izvor naše snage i jakosti!“
Pokazao
je prstom na živoga Isusa Krista u svetohraništu, onoga Isusa koji
je nekoć progovorio Marti kad je tugovala za mrtvim bratom Lazarom:
„Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ne će umrijeti do
vijeka“ (Iv 11,25). S pravom nas sv. Crkva uči u litanijama: „Srce
Isusovo, živote i uskrsnuće naše, smiluj se nama!“
Ono
je uskrsnuće i život! Presveto Srce Isusovo srce je Boga, za kojega
stoji pisano: „Gospod je koji ubija i opet oživljava, koji vodi u
carstvo mrtvih i opet izvodi“ (1 Sam 2,6).
[Uzeto
iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu
Isusovu, Zagreb 2009.,str. 209.]
