Christus Rex

Ono što Bog želi, a ne ono što bi Papa dopustio


Prošli smo mjesec pisali da nova pokoncilska Misa ljulja kolijevku agnosticizma, vjersku sumnju i trajnu nesigurnost jer drži prisutnog u zamornom dijalogu između svećenika i okupljene zajednice i ne stvara više naviku da se čovjek stavi pred samog Boga. Apsurdno je da u novoj Misi, tako ljudskoj i usredotočenoj na zajednicu, može biti i netko tko gotovo više ne vjeruje ili i dalje čuva svoje sumnje u vjeru. Može biti i netko tko, premda je vjernik, traži više ljudske razloge za dolazak u crkvu, misleći pri tom možda na psihološko i društveno dobro koje se u njoj još može pronaći. To je agnosticizam do pola, agnosticizam nekoga tko, premda ne stoji pred Bogom, ne donosi odluku da će napustiti Crkvu.

To je jedna vrsta – pomozite nam reći – „katoličkog agnosticizma“. Ovaj „katolički agnosticizam“, čija se kolijevka stalno ljulja u novoj Misi, ne zaustavlja se na obredu, nego navaljuje na sve vidike katoličke pripadnosti kao i cijelu životnu borbu. To je sveopći agnosticizam koji sve zahvaća, upravo „katolički“.

Katolički agnosticizam ne dopušta odlučiti hoćemo li biti s Bogom ili ne i zbog toga je izuzetno opasan jer obmanjuje. Obmanjuje te, uvjerava te da misliš da si još katolik dok to više nisi; a obmanjujući te onemogućuje bol i suze koje bi te dovele do obraćenja.

Katolički agnosticizam ima ozbiljne sumnje u vjeru, ali još želi pripadati Crkvi.
Zašto tako čini? Jednostavno jer grijeh nije razuman, proturječan je, nema logike. Grijeh se hrani osjećajem, a ne razumom. Ne vjeruješ više ili skoro ne vjeruješ, ali još ti je stalo do Crkve. Stalo ti je možda zbog nostalgije za svojim korijenima i možda jer, u jednom posve društvenom svijetu, valja još nečemu pripadati; i za tebe još mora postojati jedan klub.


A što čini takav vjernik da bi još pripadao Crkvi? Mora tražiti da se Crkva prilagodi modernom agnosticizmu. Mora tražiti, zahtijevati da Crkva „postane humanija, ljudskija“ kako bi još bila zanimljiva onima koji, kao ni on, ne znaju više kakav je Bog i što želi; za one koji, kao i on, svoje traženje Boga proglašavaju da je to sve, odbacujući Objavu. Ako još vjeruju u Božje postojanje, naglašavaju da u vezi s Njim postoji sloboda istraživanja i sloboda mišljenja jer je Objava, Tradicija i Sveto pismo u biti ljudski izričaj koji valja reinterpretirati u čovjekovom trajnom hodu.

U biti traže „latitudinarističku“ Crkvu, anglikanske uspomene: u anglikanskoj Engleskoj uz visoku i nisku crkvu (Highchurch i Lowchurch), u XIX. stoljeću se sve više uspostavila „široka Crkva“, to jest „skeptična, blažena u svom dogmatskom skepticizmu, tek ograničenom određenim vanjskim obličjem, prilagodljivim bilo kakvom nauku“ (C. Lovera di Catiglione, Il movimento di Oxford, Morcelliana 1935., str.42).

Sada smo i mi u širokoj Crkvi, u Crkvi bez dogme, bez apsolutnog morala koju spašava samo vanjsko obličje i poradi toga potreba stalne prilagodbe onome što društvo od nje traži malo pomalo, ali sve više traži.

Samo, ovi agnostici iz naše kuće, kako se još osjećaju kao katolici, od koga će zahtijevati ovu široku Crkvu? Zahtijevat će je, dakako, od Pape!

U našim danima nazočimo baš ovoj tragičnoj apsurdnosti: katolici latitudinaristi, agnostici, no koji još žele pripadati Crkvi, zahtijevaju da Papa na sve proširi nauk i moral. Zahtijevaju da Papa napravi veliku kuću u kojoj svi, ama baš svi mogu boraviti; svi osim nelatitudinarista, tradicionalnih katolika.

A budući da su agnostici, ne pitaju se želi li to Bog, nego hoće li to Papa dopustiti! Sada smo dospjeli do ludila!

Mjeseci koji dolaze, bit će pozornica ovih latitudinarista svakog reda i stupnja, vjernici – svećenici – biskupi – kardinali. Borit će se da od Pape dobiju što je više moguće dopuštenja i ustupaka, ali sve ono što budu dobili, neće imati nikakvu vrijednost jer se ne pitaju što Bog želi.

Crkva je Božja, njezin jedini Gospodin je Isus Krist i njoj pripada samo onaj koji traži Božju istinu i Božju volju. Klerička dopuštenja, više ili manje široka, više ili manje moderna s obzirom na svjetsku nemoralnost, ništa ne vrijede. Ništa ne vrijede jer crkveni ljudi imaju jedino vlast ponavljati Božju volju i pomagati dušama vršiti je.

Bog je govorio, objavio se, nije ostao nepoznati Bog: On nije Bog za agnostike. Kad bi bilo tako, ne bi bilo ni Crkve, ni Pape, ni biskupa ni svećenika.

Papa postoji radi čuvanja onoga što već postoji, onoga što je Božje. Papa ne stvara nekog Boga za agnostike sadašnjeg trenutka, to bi bilo monstruozno, to bi onda zbilja bilo bezboštvo.

Papa nije neka vrsta „kralja Mide“ koji samo što dotakne pretvara u dobro ono što nije dobro. Papa ima jedinu moć podsjetiti na ono što je Bog objavio i tražio i točka.

Zbog toga u mjesecima koji su pred nama, morat ćemo tražiti milost da se ne sablaznimo, dakle da ne posrćemo u vjeri gledajući mnogo, previše katolika agnostika kako kliču mogućim popuštanjima hijerarhije duhu svijeta, u nauku i u moralu.

A nećemo se sablazniti ako budemo postojani u pitanju: želi li Bog sve ovo? Sve ovo širenje plašta na nekršćanske religije, na brak i na rastavljene i ponovno civilno oženjene, na stegu i na sakramente, želi li to Bog? Sve nježne riječi o izopačenosti koja je po modi, želi li to Bog? Je li Bog tako govorio? Što kaže Sveto pismo i dvijetisućljetni nauk uz koje Crkva pristaje?

Ne ono što će Papa dopustiti, nego ono što Bog želi: to se moramo pitati.

Samo tako će na sigurnome biti naša duša, samo tako će biti spašena sama Crkva, Papa, kardinali, biskupi svećenici i vjernici skupa.

Na koncu života pojavit ćemo se pred Bogom i bit ćemo suđeni po onome kako budemo vršili njegovu volju, a ne po onome što ćemo ishoditi od Pape.

(Uvodnik časopisa „Radicati nella fede“. Godina VIII, br. 10 – listopad 2015.)


Arhiva bloga

Glasnik: