Ušli smo u razdoblje u liturgijskoj godini koje se nekad
nazivalo ,,veliki post". Time je bilo označeno, ne samo odricanje od
hrane, nego i od drugih životnih potreba, odnosno, pokora i mrtvljenje, da bi
se tako duša mogla što tješnje povezati i združiti s Kristovim naporima, svim
njegovim trudom i manjim žrtvama, koje će upućivati i voditi do onog najvišeg
čina, otkupiteljske žrtve na križu. To samoodricanje – odricanje od vlastite
volje, grešnih navika i ponašanja, da bi se vršila Božja volja, mora u konačnici
voditi do ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a ta ljubav očituje se u djelima. Na
to nas posebno opominje prorok Izaija. Nemilosrdnost, hladnoća na potrebe naših
bližnjih, njihovo iskorištavanje, nespojivo je s kršćanskim pozivom. Štoviše,
takvo je ponašanje grijeh, prijestup Božjeg zakona, i ne možemo se nadati da
ćemo po njemu zadobiti Božji blagoslov. Zato nas Crkva potiče, da korizma bude
za nas vrijeme preispitivanja. Da to bude prilika, da razmislimo o našem
kršćanskom životu, da stavimo sebe pred Božju prisutnost i uvidimo, što trebamo
promijeniti, da bismo išli onim putem, kojim Bog želi.
Tu poruku možemo iščitati iz današnjeg evanđelja. Učenici
veslaju protivno vjetru. Evanđelist dodaje čak, da se muče veslajući. A kad im
dolazi ususret Isus, kojeg su prethodno vidjeli kako je učinio čudo umnažanja
kruhova, oni ga nisu prepoznali, i prestraše se. Pomislili su čak da je utvara,
i povikaše. Iz ove evanđeoske zgode možemo iščitati vrlo bogatu simboliku.
Vjetar koji puše u lađu jesu sve životne teškoće, protivnosti, s kojima se
neizbježno svi mi susrećemo i s kojima se moramo boriti. Oslanjamo li se u toj
borbi samo na svoje snage, malakšemo; nemamo tu silu, da bismo im se na pravi
način oduprijeli. Ususret nam dolazi Isus, s čijom pomoću jedino možemo
svladati sve neprilike. No mi ga često ne prepoznajemo, često je naše srce
zasljepljeno, jer mu zapravo ne vjerujemo, iako smo već toliko dobročinstava od
njega primili. Kao što su apostoli netom prije vidjeli čudo, tako i mi olako
zaboravljamo. I zato jer ne vidimo potrebu da se uteknemo Božjoj pomoći i
zaštiti, jer naše srce nije otvoreno, Božju prisutnost susrećemo kao nešto teško,
kruto. No kada Gospodin savlada tvrdoću našeg srca, on će utišati taj vjetar s
kojim smo se mi toliko mučili. Sve neprilike koje su se prije činile toliko
teškima, u trenutku će nestati. Zato nas Isus poziva, da u ovoj korizmi,
prepoznamo njegovu prisutnost i da ga pustimo u svoju lađu. Da mu damo
prostora, da uđe u naše srce, i popravi sve ono, što nije u skladu s Božjom voljom.
Jedino tako, moći ćemo biti njegovi istinski svjedoci i ostvariti smisao našeg
postojanja – hoditi prema svetosti života.
Također, u ovom događaju možemo prepoznati i jednu drugu
simboliku. U evanđeljima lađa često označuje Crkvu, koja se kroz čitavu svoju
povijest bori s neprijateljskim strujanjima, s protivljenjima ovog svijeta i
napadima đavla. Zemaljsku Crkvu – za razliku od one proslavljene, koju čine
sveci u nebu, naziva se Ecclesia militans – vojujuća Crkva, čime se označuje
upravo ta stvarnost, da trebamo s velikim trudom i naporom, štoviše sa strahom
i trepetom, kako će to reći sv. Pavao, raditi oko vlastitog spasenja. Crkva na
ovoj zemlji, dakle, vojuje protiv napada onog najvećeg neprijatelja – đavla i
zlih duhova, koji žele duše odvesti u propast, ali i protiv duha ovoga svijeta,
protiv svih onih strujanja, usmjerenja, koji su protivni katoličkoj vjeri i
moralu, i jednako tako, upropaštavaju Crkvu. To je njezino bitno i nezaobilazno
poslanje, bez kojeg ne može na pravi način ostvariti svoj cilj – izgrađivati
Kristovo Kraljevstvo u ovom svijetu, voditi duše prema spasenju. I ostvarit će
ga onda, kada se njezini pastiri neće pouzdavati u vlastite, ljudske
sposobnosti ili razmišljanja, nego će svoju službu vršiti u potpunoj
poučljivosti božanskoj objavi. Naš način razmišljanja često je sklon povoditi
se za onim ljudskim rješenjima, praviti kompromise, ići linijom manjeg otpora,
samo da bi se udovoljilo našim zemaljskim prohtjevima. No Gospodin traži od
nas, da najprije mislimo na njegovu čast i slavu, pa bilo to nekad i suprotno
ljudskim željama i prohtjevima.
U svjetlu toga, kakvu ocjenu možemo donijeti za sadašnje
crkvene prilike? Koliko uistina Crkva – ne u primjerima pojedinaca, nego u vidu
njezinu opće orijentacije, slijedi ono što Gospodin od nje traži? Ako želimo
realno i iskreno prosuditi stvarnost, moramo nažalost konstatirati da su već
gotovo 50 godina u Crkvi na snazi principi koje su u ozbiljnoj suprotnosti s
tim zahtjevima. Sudbonosni događaj koji će dovesti do te promjene, bio je Drugi
vatikanski sabor. Prigodom njegovog sazivanja, papa Ivan XXIII. izjavio je
doslovno ono, što se u samoj srži protivi poslanju vojujuće Crkve. On je
izjavio, da se Crkva više ne treba boriti protiv zabluda nego pustiti da one
same iščeznu, i da umjesto lijeka kazne, odsada treba primjenjivati samo lijek
milosrđa. Koliko su te riječi bile kobne, pokazao je daljnji slijed događaja.
Kao rezultat takvog mentaliteta, Crkva je gotovo posve zanemarila svoju službu
obrane i čuvanja vjere, te je onim zabludama koje su prethodno bile osuđene,
dano slobodno mjesto u Crkvi. Nije bilo više nikakve smetnje za njihovo
širenje, te su se one ubrzo i nametnule. Drugi vatikanski sabor je, pod
utjecajem upravo tih teologa koji su prethodno bili osuđeni zbog modernih
zabluda, prihvatio određene izraze ili ideje, koji će voditi do trajnog
iskrivljivanja i upropaštavanja vjere. Uvelo se načelo da treba druge religije
i pogrešne svjetonazore promatrati samo pozitivno, a da o onom što je u njima
pogrešno ne treba voditi računa. Da treba s tim pojedincima samo
dijalogizirati, bez nužnosti da se radi za njihovo obraćenje. To je zavelo
mnoge katolike na mišljenje, da je svaka religija dobra, i da za spasenje nije
nužno prihvatiti katoličku vjeru. Ili pak, da je dovoljno biti po nekim ljudskim
mjerilima dobar čovjek, neovisno da li netko stvarno vjeruje u Boga, iskazuje
mu čast i živi u Božjoj milosti. Još više, može se čuti i strašna zabluda, da
će svi biti spašeni, zato jer je Bog milosrdan, i da se o njegovoj pravednosti
ne vodi uopće računa.
Ima li ičeg goreg, dragi vjernici, od toga da potpuno
zanemarimo opasnost da teški grijeh, u kojemu nažalost mnogi danas žive, može
dovesti čovjeka do vječne propasti? Da uopće o tome ne vodimo računa, i
uskratimo pomoć našemu bližnjemu, da usmjeri svoj put prema vječnom spasenju?
Zasigurno, to je jedno od najvećih zatajenja naših kršćanskih dužnosti, i
upravo zato, želimo našom Križarskom vojnom svete Krunice probuditi tu svijest,
da neprestano radimo za spasenje duša, za uzvišenje svete Crkve u našem
hrvatskom narodu. Želimo moliti za obnovu Crkve, tako da njezini pastiri,
posebno vrhovni pastir, Sveti Otac, odluče stati na kraj tom nesretnom
usmjerenju koje se provodi od Drugog vatikanskog sabora. Da se oni odreknu tih
zemaljskih rješenja, tog naturalističkog mentaliteta koji zanemaruje božanska
prava i zahtjeve i Crkva dobije novu snagu da uspostavi vladavinu Krista Kralja
kako u ljudskim dušama, tako i u društvu.
Taj plan ostvarit ćemo prvenstveno uz pouzdanje u snagu
Božje milosti, koju ćemo zadobiti molitvom. Najuzvišeniji i najvrjedniji iskaz
naše molitve i klanjanja Bogu jest upravo sveta Misa. I tu nažalost možemo
vidjeti kako su revolucionarne promjene u Crkvi ostavile svog traga. Uveden je
novi obred Mise, s brojnim elementima koji su posve podudarni protestantskim
obredima. Time se također lako zavodi mišljenje vjernika, na pogrešna
vjerovanja o pojedinim istinama vjere, i Bogu se ne iskazuje ona najviša čast
koja mu pripada. I zato ako želimo očuvati i ojačati našu vjeru, ako želimo raditi
za Božju čast i slavu, trebamo težiti za tradicionalnim obredom svete Mise,
gdje se to na pravi način ostvaruje.
Ušli smo u vrijeme korizme koje je posvećeno djelima
pokore, gdje nas Crkva potiče na poseban način da sve svoje ljudske napore i
žrtve prikažemo Gospodinu. Učinimo to ove korizme na poseban način, za sve
nakane naše Križarske vojne – za obraćenje i duhovnu obnovu hrvatskog naroda.
Uključimo u to sva sredstva, sve dobre odluke koje će voditi tome cilju, da bi
Gospodin među nama bio uvijek prisutan i vodio naše duše prema vječnom
spasenju, kao i čitavu Crkvu, da ona bude istinsko ostvarenje Kristova
kraljevstva na zemlji. Amen.
p. Marko Tilošanec
(propovijed održana u Splitu, 21. veljače 2015.)
