Christus Rex

Modernizam naspram neomodernizmu: koja je razlika?


Modernizam je ideja da ne postoje vječne istine, da je istina podudaranje uma i načina života (adaequatio intellectus et vitae) te da je zato potrebno napustiti stare dogme, a moraju nastati nova uvjerenja koja odgovaraju ,,potrebama modernog čovjeka“. To je radikalno poricanje tradicionalnog i zdravorazumskog pojma istine: podudaranja uma i stvarnosti (adaequatio intellectus et rei), koje je osnova nepromjenjivosti katoličke dogme.

Postkoncilsko teološko načelo je neomodernizam, a teologija koja je zasnovana na njemu naziva se nouvelle theologie. To je ideja da je potrebno zadržati stare dogme i uvjerenja, ali ne tradicionalne „formule“: dogme u svakom dobu treba izraziti i tumačiti na novi način tako da odgovaraju „potrebama modernog čovjeka“. On je još uvijek poricanje tradicionalnog i zdravorazumskog pojma istine kao podudaranja uma i stvarnosti, kao adaequatio intellectus et rei (u mjeri u kojoj je to pokušaj stvaranja terminologije koja izražava vjeru koja se podudara s našim modernim načinom života) i posljedično nepromjenjivosti katoličke dogme, međutim nije toliko radikalan kao modernizam. On je suptilniji i varljiviji od modernizma jer tvrdi da vjeru treba zadržati; samo je potrebno napustiti „formule“ vjere - oni koriste izraz „formula“ za razlikovanje navodno promjenjivih riječi naših vjerovanja, dogmi, itd., od njihovih, kako priznaju, nepromjenjivih značenja. (...) Neomodernizam bi trebao biti „dinamična pravovjernost“: navodno pravovjeran u značenju, a uvijek promjenjiv u izražaju da bi se prilagodio modernom životu (izjava o poslanju Franjevačkog sveučilišta u Steubenvilleu).

Uzmimo extra ecclesiam nulla salus kao jasni primjer dogme koja je dobila brutalnu neomodernističku reinterpretaciju: oni tvrde da treba napustiti staru „formulu“, da „ izvan Crkve nema spasenja“, da je puno smislenije modernom čovjeku reći da spasenje nije u, nego po, Crkvi; ljudi koji nisu u Crkvi još uvijek se mogu spasiti po Crkvi; tako da njima dogma da „nema spasenja izvan crkve“ znači da ima spasenja izvan Crkve. Stoga valja vidjeti kako Papa Pio XII. osuđuje one koji „svode na besmislenu formulu nužnost pripadnosti istinskoj Crkvi za postizanje vječnog spasenja“ (Humani generis 27).

Međutim, na ovaj mentalitet ponovnog interpretiranja svega da bi se „uzelo u obzir potrebe vremena“ u različitom stupnju vrlo često nailazimo u raznim postkoncilskim izvorima:

On je (1) vrlo raširen kod ljudi poput De Lubaca, Von Balthasara, Congara, itd; to je krajnji cilj njihovog pisanja, učenja i djelovanja kao crkvenih osoba. Da bi postigli taj cilj, oni koriste tehniku „povratka na izvore“, neomodernističku strategiju prebiranja nekih sumnjivih, upitnih ili osobitih učenja nekih crkvenih otaca i drugih autoritativnih autora i skupljaju ih u masivne, heterodoksne teološke argumente protiv tradicionalnog shvaćanja vjere (koju rado relativiziraju nazivajući je „protureformacijskom“, „tridentskom“ ili „skolastičkom“ teologijom, umjesto da priznaju da je to jednostavno katolička teologija). Ova tehnika ostvaruje tri stvari koje idu jedna s drugom pod ruku: (a) odbacivanje tradicionalnog katolicizma, (b) brani tumačenje koje odgovara potrebama modernog vremena, i (c) daje mu privid tradicionalnog jer izgleda zasnovano na ocima. Ovakvu vrstu argumenta koristi, na primjer, Von Balthasar u svojoj gotovo heretičnoj knjizi, ,,Usuđujemo li se nadati da će svi ljudi biti spašeni?", da bi „dokazao“, ne da pakao ne postoji (to je dogma), nego da je prazan. Ali ovu tehniku i njezino neomodernističko naglašavanje ne samo da dotične osobe prakticiraju u gotovo svim svojim spisima, nego je i teoretski brane mnogi od njih, osobito Von Balthasar u svojoj drskoj knjižici Rušenje bedema, u kojoj dokazuje da se „tridentska teologija“ mora u našem vremenu odbaciti jer je „dosadna“.

Također je (2) prisutna na umjereniji način u neobvezujućim izjavama postkoncilskih papa, budući da su i sami bili duboko uvučeni u razvoj nove teologije. Za samo jedan od milijun mogućih primjera, pogledajte evolucionističku reinterpretaciju  uskrsnuća Gospodinova od pape Benedikta. Ništa ovdje nije očito protivno dogmi uskrsnuća (može se protumačiti kao jednostavna analogija, čak i ako je loša, i ništa više), ali to je novotarija za koju lako možemo shvatiti da tvrdi da je uskrsnuće dio prirodnog razvoja naravi (tako pridajući povjerenje nekima od omiljenih doktrina nove teologije kao što je De Lubacova inovjerna doktrina nadnaravnog i De Chardinov panteistički evolucionizam). To se gotovo svakodnevno događa u onome što dolazi iz Vatikana, a da i ne spominjemo ono što dolazi od mjesnih biskupa.

I, konačno, neomodernizam je prisutan (3) uglavnom implicitno ili iza kulisa u Koncilu, Katekizmu, itd., iako se rijetko pojavljuje eksplicitno. Na toj se razini stvari odvijaju pod izgovorom „aggiornamenta“, što je eufemizam za neomodernizam. To je obično sve opravdanje koje dobijemo, budući da na toj razini autoriteta nema potrebe teološkog opravdanja stvari. (...) Ovi dokumenti pretežito ne naučavaju eksplicitne neomodernističke zablude (vrst zabluda koje eksplicitno čujete od neo-modernističkih teologa i svećenika). Nego su oni puni opasnih dvosmislenosti: izjava koje bi se u tehničkom smislu mogle tumačiti kao da su suglasne s tradicionalnom vjerom, ali su po svome prirodnom, neusiljenom tumačenju inovjerne. Jasan primjer toga je Dignitatis humanae, dio 2; cijele monografije su napisane da bi se dokazalo da, usprkos izgledu, ovaj dokument ne proturječi prijašnjem učenju. (...)


Potrebno je napomenuti da su to opće tendencije, te da se u nekim dokumentima (usp. Gaudium et Spes) i svako malo u papinim i biskupskim izjavama neomodernistička načela pojavljuju eksplicitnije. Za detaljniju filozofsku i teološku kritiku neo-modernizma, te kako je to nije ništa drugo nego podgrijavanje modernizma, pogledajte u člancima Garrigou-Lagrangea: ,,Kuda nas vodi nova teologija?", i ,,Struktura enciklike Humani generis" (eng.).




Arhiva bloga

Glasnik: