Christus Rex

Pontifikalna Misa prigodom 50.obljetnice svećeništva (Pariz, 1979.)


U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen.
Draga moja braćo!

Prije nego što otpočnem, dopustite Mi uputiti Vam nekoliko riječi o ovom lijepom svečanom obredu te zahvaliti svima koji su pridonijeli veličanstvenom događaju ove proslave.

Imao sam namjeru proslaviti svoj svećenički jubilej u tihom i privatnom okupljanju na oltaru u Ecôneu. Dragi kler crkve Saint-Nicolas-du-Chardonnet i dragi svećenici koji me okružuju, s tolikom su me upornošću pozivali i molili da dopustimo svima koji to žele da se priključe mojoj zahvali i mojoj molitvi prigodom ovog svećeničkog jubileja.


Ja to nisam mogao odbiti. Stoga smo danas ujedinjeni u tako velikom broju. Sa svim strana, iz Amerike, iz svih zemalja slobodne, još slobodne Europe, došli su ovamo na ovaj svećenički jubilej.

Kako trebam označiti ovaj zbor, ovu manifestaciju, ovaj svečani obred? Iskazivanje počasti Vaše vjere u katoličko svećeništvo, u katoličku svetu Misu.

Vjerujem da je razlog Vašeg dolaska bio javno pokazati Vašu privrženost Katoličkoj Crkvi i najuzvišenijem daru koji je Bog ljudima dao: svećeništvu, svećeništvu za žrtvu, za žrtvu našega Gospodina koja se nastavlja na našim oltarima.

Zbog toga smo došli. Zbog toga smo danas okruženi svim ovim dragim svećenicima koji su odsvakud došli ovamo. Još bi bili došli u većem broju da danas nije nedjelja. Zbog obveza svoje službe ostali su na mjestu službe gdje slave sv. Misu. Sa srcem su kod nas. To nam je izričito priopćeno.

Ako dopustite, želio bih predočiti jednu sliku koju sam doživio kao svjedok tijekom mojeg života, tijekom pola stoljeća. Želim Vam nadasve pojasniti značenje svete katoličke Mise u našem životu kao svećenik, kao biskup i u životu Crkve.

U Francuskom sjemeništu Santa Chiara u Rimu prenijela se nama, mladim bogoslovima ljubav prema liturgijskim obredima. K tome, imao sam privilegij biti ceremonijarom. Mi ih nazivamo „velikim ceremonijarima“. Moji prethodnici u ovoj službi bili su još i biskup u miru monsinjor Lebrun iz Autuna i monsinjor Alfred Ancel, i danas još pomoćni biskup Lyona. Bio sam dakle veliki ceremonijar pod vodstvom dragog i velečasnog oca Josepha Haegyja, jednog poznatog liturgičara. Radovali smo se kod uređenja oltara i kod priprave za svečane obrede. U predvečerje velikog blagdana, velikog svečanog obreda, bili smo posve u svečanom raspoloženju. Naša su srca bila puna radosti poradi lijepog obreda koji će se služiti na našim oltarima. Tako smo kao mladi bogoslovi naučili voljeti oltar.

„Domine dilexi decorem domus Tuae et gloriam habitationis Tuae”, molimo perući ruke na oltaru, „Gospodine, ljubim ures doma Tvojega i mjesto obitavanja slave Tvoje.” Tako smo naučeni u Francuskom sjemeništu u Rimu, pod glavnom upravom dragog i velečasnog oca Henryja Le Flocha, ljubljenog oca, oca koji nas je naučio jasno razumjeti događanja onoga vremena, tumačeći nam papinske enciklike.

21. rujna 1929. u kapelici Notre Dame du Sacré Coeur, u ulici rue Royale u Lilleu ondašnji me je biskup mons. Achille Liénart zaredio za svećenika. Dvije sam godine nakon toga otišao u misije k mojem bratu koji je već onda bio u Gabonu. Ondje sam počeo shvaćati što je sveta Misa.

Naravno, iz naših sam studija znao što znači ova velika tajna naše vjere. Ali nisam još bio spoznao njezinu potpunu vrijednost, njezinu potpunu djelotvornost i njezinu potpunu dubinu. U ono sam vrijeme to doživljavao u Africi dan za danom, napose u Gabonu. Ondje sam proveo trinaest godina svojeg misionarskog života, ponajprije u sjemeništu, kasnije u grmlju, među Afrikancima, domorodcima. Ondje sam uistinu vidio što sve može milost svete Mise. Vidio sam to po svetim dušama nekih od naši kateheta. Po milosti Krštenja, po dolascima na svetu Misu i po presvetoj Euharistiji, ove su se negdašnje poganske duše preobrazile. Ove su duše shvatile tajnu Žrtve na križu. One su se ujedinjavale s Našim Gospodinom Isusom Kristom u patnjama Njegova križa. Prinosili su svoje žrtve i svoje patnje s Našim Gospodinom Isusom Kristom i živjeli kao kršćani. Još mogu spomenuti nekoliko imena: Paul Ossima iz Ndjoléa, Eugène NDong iz Lambarénéa, Marcel Mebalé iz Donguile. Nastavit ću još s jednim imenom iz Senegala: gospodin Forster, rizničar u Senegalu, kojemu su zbog njegove čestitosti i poštenja njegove radne kolege te čak i muhamedanci povjerili ovu toliko osjetljivu i važnu službu.

To su ljudi koje su preobrazile svete Mise, koji su svednevice išli na svetu Misu. Sa žarom su primali svetu Pričest i postali su uzorima i svijetlim primjerima za svoje okružje. A da i ne govorimo o mnogim drugim kršćanima i kršćankama koje je milost preobrazila.

Mogao sam vidjeti kako ova posvema poganska sela postaju kršćanskima. Ona se nisu preobrazila samo duhovno i nadnaravno, nego i fizički, društveno, gospodarski i politički. Ovim je ljudima koji bijahu pogani, najedanput postalo jasno da je nužno vršiti svoje dužnosti unatoč kušnjama i žrtvama i pridržavati se svojih obveza, osobito bračnih obveza.

Pod utjecajem milosti svete Misne Žrtve selo se postupno preobražavalo. Sva su ova sela željela imati svoju kapelicu. Sva su ova sela željela posjet svećenika ili misionara. Očekivali su ga nestrpljivo kako bi i oni mogli sudjelovati na svetoj Misi, kako bi se mogli ispovjediti i potom se pričestiti.

Mnoge su se duše posvetile Bogu. Redovnici, redovnice, svećenici darovali su se Bogu. Bogu su posvetili svoj život. To su plodovi svete Mise. Kako je to bilo moguće?

Ponajprije moramo malo pobliže promotriti dublji razlog ove preobrazbe. To je žrtva, pojam žrtve, jedan posvema kršćanski, posvema katolički pojam. Naš život ne može većma bez žrtve, otkako je Naš Gospodin Isus Krist, sami Bog, uzeo tijelo kao što je naše. On nam kaže: Slijedite Me, uzmite svoj križ i slijedite me ako se želite spasiti.“ On, koji nam je dao primjer smrti na križu i koji je prolio Svoju Krv. Bismo li se usudili, mi jadna stvorenja, grješnici kakvi jesmo, ne slijediti Našega Gospodina? Želimo li ga ne nasljedovati u Njegovoj Žrtvi, u Njegovom križu?

U ovome leži velika tajna, korijen kršćanske kulture, katoličke kulture: razumijevanje čovjeka za žrtvu u njegovu svagdašnjem životu.

Shvaćanje kršćanske patnje, promatrajući patnju ne većma kao zlo, nepodnošljivu bol, nego dijeleći svoju patnju i svoje bolesti s Našim Gospodinom Isusom Kristom, upirući pogled u križ, sudjelujući na svetoj Misi koja je produžetak patnje Našega Gospodina na Kalvariji. Ako se shvati ova patnja, onda postaje radošću, jer patnja postaje blagom. Ova patnja, ako je ujedinjena s Našim Gospodinom, ujedinjena s patnjom svih mučenika, svih svetih, svih katolika, svih vjernika svijeta koji pate, ujedinjena s križem Našega Gospodina, biva neizrecivim i silnim blagom. Patnja sadržava izvanrednu djelotvornost za obraćenje duša i za spas naše vlastite duše.

Mnoge su svete kršćanske duše čak tražile patnju. One su željele patnju kako bi se većma sjedinile s križem Našega Gospodina Isusa Krista. To je kršćanska kultura.

Blaženi koji pate poradi svetosti,
Blaženi siromašni duhom,
Blaženi krotki,
Blaženi milosrdni,
Blaženi mirotvorci.

Tako nas uči križ, tako nas uči Naš Gospodin Isus Krist na Svojemu križu.

Ova kršćanska kultura prožela je zemlje koje su donedavna bile poganske. Ona ih je preobrazila i potakla ih da žele postaviti katoličkog državnog poglavara, katoličkog čelnika. Bio sam u prilici surađivati s državnim čelnicima, katoličkim upraviteljima ovih katoličkih zemalja i dobro ih upoznati. Vi ih također poznajete.

I danas još ima takvih ljudi:gospodin Senghor, predsjednik Senegala, gospodin Houphouet-Boigny, predsjednik Obale Bjelokosti, nekoć gospodin de Sirane, predsjednik Madagaskara. Reći ćete mi možda na to da je čak bilo i svećenika koji su bili predsjednici svoje zemlje: velečasni Bogandi u Bangiju, velečasni Joulou u Brazzavilleu.

Zacijelo to i nije bila njihova prava zadaća. No ipak, pokazuje da katolički narodi žele katoličke upravitelje kako bi njihova vlada i svi zakoni zemlja bili podložni zakonu Našega Gospodina Isusa Krista, Dekalogu.

Da je, tako reći katolička Francuska negda ispunjala svoju dužnost kolonijalne sile, ove bi se zemlje uzdržale u vjeri. Da je Francuska ove zemlje uzdržala u vjeri, onda ove zemlje danas ne bi bile ugrožene od komunizma. Afrika ne bi bila ono što je danas. Pri tome se ne radi toliko o pogrješkama samih Afrikanaca, nego puno više o grješkama kolonijalnih sila. One nisu umjele izvući korist iz katoličke vjere koja je u ovim afričkim narodima pustila korijenje, kako bi sačuvali i jačali svoj utjecaj. Bratski bi utjecaj na ove zemlje bio pomogao da se sačuva vjera i protjera komunizam.

Bacimo li pogled na povijest, vidimo da se ovo što Vam upravo rekoh o Africi, događalo i u našim vlastitim zemljama u prvim stoljećima nakon Konstantina. Mi smo se obratili, naši preci su se obratili i državni poglavari su se obratili. Njihove su zemlje tako stoljećima bile podložne Našem Gospodinu Isusu Kristu. Htjeli su da Marija bude Kraljicom zemlje.

O tome postoje divna pisma svetog Eduarda, kralja Engleske, svetog Ljudevita IX., kralja Francuske, svetog njemačkog cara Heinricha,svete Elizabete Ugarske i od svih svetih koji su bili na čelu katoličkih zemalja i koji su utemeljili kršćanstvo. Koju su samo vjeru negda imali u svetu Misu! Sveti Ljudevit, francuski kralj, svaki je dan ministrirao na dvije svete Mise. Ako je bio na putovanjima i začuo zvono, koje je zvonilo za Podizanje, sišao bi s konja ili iz svoje kraljevske kočije da klekne i sudjeluje u Podizanju koje je upravo bilo u tijeku.

To je bila katolička kultura! Koliko smo samo danas od toga udaljeni!

Jedan drugi događaj kojeg se moramo prisjetiti nakon ovih slika kršćanske kulture, bilo da je riječ o Africi, našoj povijesti ili osobito povijesti Francuske, jest događaj koji se odigrao u najnovijoj povijesti Crkve.

Posrijedi je izniman događaj: Drugi vatikanski sabor. Nažalost, moramo ustvrditi da neprijatelji možda bolje od nas znaju što je vrijednost katoličke svete Mise.

O ovom je temi napisana pjesma u kojoj su riječi dane sotoni. Ove riječi kazuju da on svaki put drhti kad se služi katolička sveta Misa, kad se slavi katolička sveta Misa. To ga podsjeća na križ. On točno zna da je tu riječ o križu po kojem je pobijeđen. Neprijatelji Crkve koji u dobro poznatim sektama slave bogohulne Mise, čak i komunisti, dobro poznaju vrijednost jedne svete Mise, jedne katoličke svete Mise. Rečeno mi je da komunistička partija u Poljskoj i inspektori za vjerska pitanja nadziru svećenike koji slave staru svetu Misu, a one koji pak slave novu Misu, puštaju na miru.

Progone one koji slave staru Misu, Misu svih vremena. To ne vrijedi za strance. Strancima se dopušta služiti Misu koju hoće da bi se stvorio utisak slobode. Međutim, poljski svećenici koji se drže Predaje, progone se.

Nedavno sam pročitao dokument „Pax“. Ovaj je dokument preko Nuncijature svim biskupima u svijetu u lipnju 1963. proslijedio kardinal Wyszynski. Ovaj nam dokument priopćuje: „Vjeruje se da imamo slobodu. Izjavljuje se da je imamo. Ali ove se glasine šire preko svećenika koji su se priključili 'Paxu'. Oni su odani komunističkoj vlasti. Na raspolaganju imaju tisak, čak i francuski progresistički tisak. To nije istina. Mi nemamo slobodu.“ O ovome kardinal Wyszynski donosi posve precizne podatke. Kaže da se djeca u komunističkim omladinskim kampovima nedjeljom zatvaraju iza bodljikave žice kako bih ih se spriječilo ići na svetu Misu. Omladinska logorovanja u tijeku odmora koja vode katolički svećenici, nadziru se helikopterima da se vidi idu li djeca na Misu. Zašto je potrebno nadzirati djecu koja idu na svetu Misu? Jer znaju da je sveta Misa po svojoj cijeloj biti protukomunistička. Nije moguće da to ne bude. Komunizam znači: sve za Partiju i sve za revoluciju! Sveta Misa znači: sve za Boga. To nije isto. Sve za Boga, jest katolička sveta Misa koja se suprotstavlja partijskom programu koji je sotonski program.

U tome leži duboki smisao onoga što je zapravo sveta Misa: Žrtva! Vi to dobro znate. Svi mi imamo kušnje i poteškoće u našem životu, u našem postojanju. Moramo znati zašto patimo. Moramo znati zašto moramo podnositi ove kušnje, boli, patnje.

 Zašto su bolesni prikovani za svoju bolesničku postelju? Zašto su bolnice pune bolesnika? Zašto? Kršćanin na to odgovara: kako bih sjedinio svoje patnje s patnjama Našega Gospodina Isusa Krista na svetom oltaru. Da bih se na svetom oltaru s njim ujedinio kako bih po tome sudjelovao u djelu otkupljenja po Našem Gospodinu Isusu Kristu i zaslužio spasenje u Nebu, ali također da bih u tome pripomogao i drugim dušama.

Na Koncilu su se ušuljali neprijatelji Crkve. Njihov je prvi cilj bio demolirati svetu Misu, na određen način i u određenoj mjeri doslovno je uništiti. To možete pročitati u knjizi Michaela Daviesa, jednog engleskog katolika. Napisao je izvrsne knjige. On pokazuje kako liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora posvema sliči reformi koja je u vrijeme Cranmera provedena kod nastanka engleskog protestantizma.

Kada čitamo o povijesti liturgijske preobrazbe koju je Luther poduzeo, prepoznaje se isti način djelovanja: polagano, zadržavajući još dobar, još katolički privid, iz svete se Mise uklonilo upravo ono što izriče njezin žrtveni karakter. Karakter otkupljenja od grijeha po krvi Našega Gospodina Isusa Krista, po žrtvenom janjetu koje je Naš Gospodin Isus Krist. Od svete Mise postalo je čisto zborovanje ljudi na kojemu svećenik predsjeda. To nije sveta Misa.

Nije dakle čudo da križ većma ne trijumfira, upravo zbog toga što žrtva većma ne trijumfira. Ljudi ne misle ni na što drugo, nego na svoj životni standard, na poboljšanje svojeg životnog standarda, na zaradu, na bogatstva, na zabavu, ugodu i olakšanje ovdje na zemlji. Gube znanje o žrtvi i smisao za žrtvu.

Što mi moramo učiniti, draga moja braćo? Ako produbimo ovu veliku tajnu svete Mise, onda vjerujem da mogu reći: moramo započeti križarsku vojnu! Zauzmite se za svetu Misnu Žrtvu, za krv našega Gospodina Isusa Krista. Zauzmite se za ovu nepobjedivu stijenu i za ovo neiscrpno vrelo milosti, za svetu Misnu Žrtvu kakvu vidimo svaki dan.

Jeste li ovdje stoga što volite svetu Misnu Žrtvu. Zašto su ovi mladi bogoslovi u bogosloviji u Ecôneu, iz Sjedinjenih Država, iz Njemačke? Zašto su došli? Oni dolaze u naše bogoslovije zbog svete Mise, zbog svete Mise svih vremena. Ova sveta Misa vrelom je svih milosti, vrelom Duha Svetoga, kršćanske kulture. To je dakle svećenik.

Moramo započeti križarsku vojnu. Ova križarska vojna mora se zauzimati za ovaj vječni pojam žrtve da ponovno oživi kršćanstvo i da ga ojača.

Onako kako to Crkva želi i kako je to uvijek ostvarivala, s istim načelima, s istom svetom Misnom Žrtvom, istim sakramentima, istim katekizmom i istim Svetim pismom. Moramo ponovno oživjeti kršćanstvo. Vi ste, draga moja braćo, sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta. Vama se obraća Naš Gospodin Isus Krist i kaže: „Ne uništavajte plodove Moje krvi! Ne napuštajte Moju Kalvariju! Ne napuštajte Moju Žrtvu. Također i Djevica Marija koja stoji podno križa, kaže Vam isto. Njezino je srce probodeno. Ona je bila ispunjena patnjom i bolju. Ali Ona je također bila ispunjena radošću da se može sjediniti sa žrtvom Svojeg božanskog Sina. Ona Vam kaže: „Budite kršćani, budite katolici!“

Ne dajmo da Nas povuku sve ove ideje svijeta, ova usmjerenja koja vladaju u svijetu i koja Vas gone prema grijehu i prema paklu!

Ako želimo doći u Nebo, moramo slijediti Našega Gospodina Isusa Krista, nositi svoj križ. Nasljedujmo Našega Gospodina Isusa Krista, oponašajmo ga u Njegovu križu, u Njegovoj patnji, u Njegovoj žrtvi.

Pozivam mlade ljude koji su ovdje u dvorani, da zamole svoje svećenike da im tako objasne ove lijepe, ove uzvišene stvari da donesu odluku sukladno svojem vlastitom pozivu za koji bi se mogli odlučiti, bilo to za svećenika, redovnika, redovnicu ili za brak. Također i na temelju sakramenta ženidbe oženjene će opomenuti njihov svećenik, oženjene koji razumiju uzvišenost braka pod križem i u krvi Isusa Krista, u milosti našega Gospodina Isusa Krista, da se po čistoći, čednosti, molitvi i razmatranju, dostojno za to priprave i da ne dopuste da ih povuku strasti koje potresaju svijet.

To mora biti križarska vojna mladih ljudi koji žele tražiti pravi ideal.

To mora biti također i križarska vojna kršćanskih obitelji! Kršćanske obitelji koje ste ovdje nazočne, posvetite Svoje obitelji Presvetom Srcu Isusovu, euharistijskom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Presvete Djevice Marije! Molite zajedno u obitelji!

Znam da to mnogi od Vas čine. Ali treba Vas biti uvijek više. Treba biti puno više onih koji to čine, žarko mole da Naš Gospodin uistinu vlada u njihovom domu.

Preklinjem Vas, udaljite sve što sprječava da dobijete djecu! Dragi Bog Vašem domu ne može darovati ništa ljepše nego da imate puno djece.

Težite za tim da budete obitelji bogate djecom! Obitelj bogata djecom ponosom je Katoličke Crkve. To je ona bila u Kanadi. To je bila u Holandiji. To je bila u Švicarskoj. To je bila u Francuskoj. Obitelji bogate djecom bile su radošću i rastom Crkve. Po djeci će biti tim više izabranih za Nebo. Preklinjem Vas, ne odbacujte Božje darove. Ne slušajte odvratne krilatice koje uništavaju obitelji, ruiniraju zdravlje, potkopavaju brak i dovode do rastave!

U ovim mučnim vremenima, u ovoj toliko pogibeljnoj atmosferi u kojoj živimo u gradovima, želim da se vratite prirodi! Zdrava nas zemlja poučava da spoznamo Boga. Zemlja Vas dovodi bliže k Bogu. Ona stvara ravnotežu temperamenata i karaktera. Ona potiče djecu na rad.

Morat ćete, ako bude potrebno, sami podučavati vlastitu djecu ako ih škole budu kvarile. Što trebate drugo učiniti? Želite li svoju djecu predati onima koji ih kvare? Želite li da ljudi u školi uče djecu najodvratnijoj spolnoj iskvarenosti? Čak i u katoličkim školama koje vode redovnici i redovnice, podučava se grijeh. Djecu se uči zbilja željeti grijeh! Kvari ih se u njihovoj nježnoj mladosti! Možete li to podnijeti? Nemoguće! Bolje je da Vaša djeca ostanu siromašnima. Bolje je da Vaša djeca ostanu daleko od ovog prividnog znanja koje ima svijet. Bolje je da oni ostanu dobra, kršćanska i katolička djeca koja vole svoju svetu vjeru, molitvu, rad i prirodu koju je stvorio dragi Bog!

To mora biti križarska vojna očeva obitelji! Vi ste glava obitelji! Vi imate veliku odgovornost u svojoj zemlji! Nemate pravo besposleno gledati kako socijalizam i komunizam preplavljuju Vašu zemlju! Vi na to nemate pravo ili većma niste katolicima. Na izborima se morate boriti da dobijete katoličke gradonačelnike, katoličke zastupnike kako bi Francuska konačno opet postala katoličkom. To nije samo obično bavljenje politikom. Valja voditi dobru politiku kako su je vodili sveci i pape koji su se suprotstavili jednom Atili. Sveti je Remigije obratio Klodviga. Ivana je Orleanska spasila Francusku od protestantizma. Da u Francuskoj nije ustala Ivana Orleanska, bili bismo svi protestanti! Da bi se zaštitila Francuska, Naš je Gospodin podigao Ivanu Orleansku, jedno dijete od sedamnaest ili osamnaest godina, koje je protjeralo Engleze iz Francuske. I to je politika. Takvu politiku želimo. Želimo da Naš Gospodin Isus Krist vlada. Upravo ste to otpjevali: „Christus regnat, Christus vincit, Christus imperat.”
Jesu li to samo riječi, fraze, pjesme? Ne, to mora postati stvarnošću! Očevi obitelji, Vi ste za to odgovorni. Vi ste odgovorni za Svoju djecu, za buduće naraštaje! Vi se morate organizirati, ujediniti, dogovoriti kako biste postigli da Francuska opet bude kršćanska, opet katolička.

Nije to nemoguće ili bi se moralo reći da milost svete Misne žrtve nije većma milost, da Bog nije većma Bog, da Naš Gospodin Isus Krist nije većma Naš Gospodin Isus Krist. Valja imati povjerenje u milost Našega Gospodina. Naš je Gospodin svemoguć!

U Africi sam vidio ovu milost kako djeluje. Nema razloga za pretpostavku da ova milost neće djelovati također i ovdje, u ovoj zemlji.

I Vi, dragi svećenici, koji me slušate, stvorite usko povezano svećeničko udruženje radi proširenja ove križarske vojne i radi poticanja križarske vojne kako bi Isus vladao, kako bi Naš Gospodin vladao. Zbog toga morate sveto živjeti. Zbog toga morate težiti za svetošću. Pokažite ovu svetost, ovu milost koja je djelotvorna u Vašoj duši. Vi primate ovu svetost, ovu milost, po sakramentu presvete Euharistije i po svetoj Misnoj Žrtvi koju prinosite! Samo Vi je možete prinositi.

Prije nego što završim, draga moja braćo, reći ću još nekoliko riječi o svojoj duhovnoj oporuci. Oporuka, to je dakako ozbiljna riječ, jer želim da je to bude odjekom oporuke-saveza našega Gospodina: „Novi et aeterni testamenti, novi et aeterni testamenti”!

Svećenik izgovara ove riječi kod posvete predragocjene Krvi: „Hic est calix sanguinis Mei, novi et aeterni testamenti.” Naslijeđe koje nam je ostavio Isus Krist, jest Njegova žrtva! To je Njegova krv! To je Njegov Križ. To je kvasac kršćanske kulture i onoga što nas treba voditi u Nebo.

Stoga Vam kažem:
Poradi časti presvetog Trojstva,
poradi ljubavi prema Našem Gospodinu Isusu Kristu,
poradi pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji,
poradi ljubavi prema Crkvi,
poradi ljubavi prema Papi,
poradi ljubavi prema biskupima, svećenicima i svim vjernicima,
poradi spasenja svijeta,
poradi spasenja duša,
čuvajte ovu oporuku-Savez Našega Gospodina Isusa Krista,
čuvajte Misu svih vremena!

Onda ćete vidjeti kako će doći do ponovnog procvata kršćanske kulture. Ova kultura nije za ovaj svijet. Ali to je kultura iz koje nastaje katolička država. Katolička država postoji radi priprave katoličkog grada na nebesima.

Nema neki drugi razlog postojanja. Katolička država ovdje na zemlji ni za što drugo nije stvorena nego za katolički grad na nebesima.

Čuvajući krv Našega Gospodina Isusa Krista, njegovu žrtvu, ovu svetu Misu koja nam je od naših prethodnika ostavljena u naslijeđe i koja nam je od apostolskih vremena do danas oporučno ostavljena, za koji ću trenutak izgovoriti ondašnje uzvišene riječi nad kaležom svojeg svećeničkog ređenja.

Kako biste mogli željeti da nad kaležom svojeg ređenja izgovaram duge riječi od onih koje sam izgovorio nad ovim kaležom prije pedeset godina To bi mi bilo nemoguće. Ja ne mogu promijeniti ove riječi.

Mi ćemo nastaviti izgovarati riječi Posvete koje su nas naučili naši prethodnici. Izgovarat ćemo riječi kako su nas ih naučili pape, biskupi i svećenici koji su nam bili odgojiteljima, koji su nas ih naučili da Naš Gospodin Isus Krist vlada i da se spase duše po zagovoru naše dobre Majke na nebesima.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.


Arhiva bloga

Glasnik: