Christus Rex

Papolatrija



S pojmom „papolatrije“, namjerno pretjeranim, kako bi se jasno pokazala iskrivljenja, nipošto ne kanim postavljati u pitanje osjećaj poštovanja, ispravan odnos, vjernost Učiteljstvu, čak ni poslušnost koju dugujemo Svetom Ocu kada vrši, o pitanjima Vjere i morala, svoju vrhovnu Učiteljsku službu. Niti se želi ne priznati ili umanjiti jurisdikcijski primat i izravnu vlast upravljanja svetom Crkvom što je katolički nauk vazda priznavao Rimskom Prvosvećeniku.


Štoviše, govorim, a nadam se da će mi kritičari oprostiti, o raširenom psihološkom stavu koji je zbilja u modi u katoličkom svijetu, i među klericima i među takozvanim „angažiranim laicima“, i koji vazda i svagdje dovodi do klicanja, preko svake granice intelektualne pristojnosti, svakom činu, ponašanju ili stilu djelovanja Pape, prikazujući ga vazda najboljim mogućim, beskrajno najpravednijim, najispravnijim, najboljim mogućim rješenjem za situaciju tog trenutka.

Tko nije naišao na komentare tipa:

„Zbilja su dirljive i znakovite riječi prvog pozdrava pape Franje s lože blagoslova prvu večer njegova izbora: buona sera…“ ili da se ne okomimo samo na vladajućeg Pontifeksa, kako procijeniti pretjerane hvale, koje su pisali ili izgovorili često isti promatrači koji su na isti način prosuđivali „herojskom“, „hrabrom“ i „znakom najdublje vjere u Svevišnjega“, i odluku Ivana Pavla II. da ostane do smrti na Petrovoj katedri, kao i dijametralno oprečno držanje Benedikta XVI. koji se odrekao službe?

Prošlo je, uostalom, samo osam godina; teško se dakle pozvati na promjenu povijesnog konteksta.

Suočeni s proturječjima kao što su ova, sugovornici se počesto nađu u nelagodi, ali se ne predaju. Oni se pozivaju na razliku povijesnog konteksta, različnost zvanja i osobito, sve češće, na argument, jasnog relativističkog okusa koji neizbježno dovodi do toga da se definira dobrima i pravednima, u istoj mjeri, također i jasno oprečni i protivni stavovi.

Benedikt je XVI. zahtijevao da vjernici primaju Euharistiju klečeći. Papa Franjo ne poklekne ni za Posvetu…I onda? Što je čudno? Izvrsna su oba držanja…Naglašavaju samo dva komplementarna vidika jedne Istine!

Ivan je Pavao II. organizirao scenografska i veličanstvena putovanja, a da se nije brinuo za troškove. Papa Franjo nosi svoj kovčeg u zrakoplov, pokazujući siromaštvo koje graniči s pauperizmom…Posrijedi su dva „prividno“ različita načina življenja kršćanstva…Svatko ima svoju osobnost, a Bog je zasigurno od njih želio ono što su u tom trenutku činili.

Mogli bismo tako nastaviti: Benedikt je XVI. veoma volio Mozartovu glazbu…I sam ju je često svirao na glasoviru koji je postavljen u papinskom stanu…Bio je počašćenim kada je mogao biti na nekom klasičnom koncertu.

Papa Franjo nije samo otvoreno „dao korpu“ onima koji su organizirali koncert njemu u čast, nego se čini da se čak prijezirno pravdao da se ne osjeća kao renesansni princ.

A što rade naši komentatori? Prije dvije godine su govorili s ushićenjem o „dubokom senzibilitetu“ Petrova nasljednika, senzibilitetu koji se snažno očituje u ljubavi prema glazbi. Danas se iste osobe raduju smislu za praktične stvari koje izražava Rimski biskup, a koji ga dovodi do prijezira beskorisnog lažnog blještavila i anakronističkih svečanih obreda.

Da se razumijemo. Oduvijek su se pape veoma razlikovali jedan od drugoga, po karakteru, osobnosti i stilu života. Celestin je V. vodio posve oprečan život s obzirom na odlučnoga Bonifacija VIII. Bojažljivi Klement XIV. ni po čemu nije sličio hrabrom Grguru VII. A što reći o svjetovnom Aleksandru VI. u odnosu na iznimno pobožnoga svetog Pija V.?

Ovo zacijelo nije problem. Problem je u posve drugim stvarima.  

Nitko me zbilja ne može okriviti da ne osjećam „cum Ecclesia“ ako kažem, primjerice, da je Kalist III. vjerojatno bio simonist, da je Aleksandar VI. vodio nemoralan život, da se Klement XIV. pokazao slabim kada je raspustio Isusovački red, da su avinjonski pape bili skloni ispunjati želje francuskih kraljeva, da je Urban VIII. pogriješio, u biti ja to ne mislim, osudivši Galilea Galileija.

Neke je kritike pak moguće formulirati, a da se čovjek ne izloži riziku „ekskomunikacija“, sve do, a nipošto nakon, Pija XII. Od 1958. nadalje, naprotiv…jao onomu koji bi se usudio iznijeti, pa čak i čisto sramežljivo, najmanji pridržaj o papama koji su slijedili!

Svi savršeni, svi nenadmašivi, svi sveti! Za koje će se stoljeće zasigurno mnogi smijati ovom našem nepoštenom i nekritičnom konformizmu.

Je li to dvorsko puzanje? Je li to nedostatak volje izložiti se? Bit će da je, osobito za novinare i pisce koji…“imam obitelj…“?

Na koncu možemo ipak mirna srca reći da ova intelektualna prosječnost nema ništa izvorno katoličko. Jedna je stvar poštivanje proglašenog nauka i stalnog Učiteljstva Rimskog prvosvećenika, jedna je stvar poslušnost uredbama koje su dane s ciljem obrane i prenošenja Poklada vjere.

Nešto posve drugo je tupoglava niska udvornost, bezočno laskanje, beskrajno veličanje.

Naposljetku, po mom mišljenju, ovi intelektualni stavovi, osim što dovode do toga da gubi pouzdanost onaj koji ih predlaže, prije ili kasnije i sami završe na nizbrdici koja vodi do indiferentizma. Kada u biti vrijednost neke tvrdnje ili ponašanja ovise, u konačnici, ne od suštinskog sadržaja istih, nego od osobe koja ih ostvaruje, čovjek se izlaže pogibelji da ne bude kadrim vjerodostojno razlikovati ono što je ispravno i istinito, od onoga što je pogrješno i time krivo.

Sud se uostalom ne temelji na objektivnim elementima, nego u biti na vidicima koji su isključivo ili gotovo povezani s osobom i ulogom koju ima.

Nasreću, veliki su nas sveci, a oni su zbilja bili katolici, poučili da bježimo od „sakristijskog kršćanstva“. Sveti Pavao, sveti Atanazije i sveta Katarina Sijenska toliko su voljeli Petrova nasljednika da iz ljubavi i istinskog poštovanja prema njemu nisu uskratili izreći ukore i opomene.


Arhiva bloga

Glasnik: